Bankarska garancija

1.    UVOD

Bankarska garancija je jedan od instrumenata obezbedjenja plaćanja, koji predstavlja sigurnost da će se u okviru domaćih i međunarodnih finansijskih transakcija ugovorne obaveze izvršiti u roku.
Izdavanjem garancije, banka obezbeđuje korisnika garancije od mogućnosti neizvršenja preuzetih obaveza navedenih u ugovoru, odnosno bankarskoj garanciji. Banka garantuje da će obaveze izvršiti ili ugovorna strana – nalogodavac garancije ili sama banka.
Kao pravni institut, bankarska garancija pojavila se 1960.-ih godina i to najcešce u vezi s izvođenjem velikih građevinskih radova, često povezanih s isporukom opreme zemljama u razvoju. Znatnu međunarodnu primenu bankarska garancija započela je 1970-ih godina sa recesijom u razvijenim zapadnim zemljama i naftnom krizom.1
Bankarska garancija se zahteva kada su u pitanju specifični poslovi koji nalažu čvršću obavezu i osiguravanje da će se ugovorom preuzete obaveze realizovati tačno onako kako je naznačeno.
Banke izdaju bankarsku garanciju, ali to mogu uraditi i druga pravna lica (korporacije, osiguravajuća društva, fondovi itd.). U SAD-u banke nisu ovlašćene da daju garancije, već samo osiguravajuće oraganizacije. U Francuskoj se dugo vodila rasprava između banaka i osiguravajućih organizacija oko nadležnosti za davanje garancija. Ovaj spor je okončan 1952. godine u korist banaka, što znači da su jedino banke dobile pravo da se bave poslovima davanja i primanja garancija.2
Forma i sadržaj garancije nisu strogo propisani, kao kod drugih instrumenata kojima se osigurava bankarska obaveza. Medjutim, Medjunarodna trgovinska komora u Parizu je 1978. godine usvojila Jednoobrazna pravila za ugovorne garancije. Mi smo jedna od zemalja čije su banke tada kolektivno prihvatile Jednoobrazna pravila.3
U posao bankarske garancije može da se uključi i više banaka i tada se uspostavljaju novi pravni odnosi između banaka s jedne strane i između banaka i korisnika garancije s druge strane.

1    Vukmir Branko: Razlozi za obustavu isplate bankarskih garancija na poziv, u knjizi grupe autora: Liberamicorum Jakša Barbic, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006., str. 238.
2    Publikacija MTK, broj 325
3    Rozenberg, Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentovane akreditive, Zagreb, 1984,str.18.
S obzirom da bankaraska garancija predstavlja sredstvo obezbeđenja potraživanja, zbog svoje prilagođenosti potrebama poslovnog prometa, često se koristi u poslovnoj praksi.  Osnovna prednost bankarske garancije ogleda se u njenoj bržoj i efikasnijoj realizaciji, s obzirom da u slučaju neizvršenja obaveze od strane dužnika, poverilac, po pravilu, ne mora pokretati sudski spor radi namirenja svog potraživanja. Bankarska garancija je sigurnija u odnosu na jemstvo, budući da za ispunjenje dužnikove obaveze garantuje banka kao finansijska institucija.
U pravnom sistemu Srbije bankarska garancija je na opšti način regulisana Zakonom o obligacionim odnosima.4 Pojedina pitanja koja se odnose na bankarsku garanciju regulisana su posebnim propisima, kao i pravlima autonomnog prava.

2.    Pojam ugovora o izdavanju bankarske garancije

Izdavanju bankarske garancije prethodi zaključenje određenog osnovnog ugovora (kupovina opreme, izvođenje građevinskih radova, i sl.). U ovom ugovoru, dužnik preuzima obavezu da poveriocu pribavi garanciju određene banke, u cilju obezbeđenja poveriočevog potraživanja. Nakon zaključenja osnovnog ugovora, dužnik zaključuje ugovor o izdavanju bankarske garancije sa određenom bankom.
Ugovor o izdavanju bankarske garancije je pravni posao kojim jedna strana u pravnom poslu (banka), po nalogu (ponudi) druge ugovorne strane (svog komitenta ili nalogodavca garancije) preuzima obavezu da trećem licu (korisniku garancije) isplati određenu novčanu sumu, ako komitent, inače nalogodavac garancije, o dospelosti ne ispuni prema trećem licu (korisniku garancije) obavezu iz pravnog posla, koji su oni zasnovali, za šta se nalogodavac obavezuje da banci za to isplati odgovarajuću naknadu (proviziju).5