1
MEĐUNARODNA FINANCIJSKA TRŢIŠTA
Glavni zadatak banke u međunarodnim transakcijama jest da prati svog klijenta i da
mu pomaţe u svim situacijama u kojima mu je potrebna financijska pomoć.
Tradicionalni bankovni poslovi u međunarodnim financijskim transakcijama su :
1) financiranje izvoza i uvoza, 2) posredovanje u plaćanjima uz proviziju, 3) financiranje ino
investicija, 4) transakcije na deviznim trţištima, 5) informativno-savjetodavni poslovi,
6) kreditiranje inozemnih vlada i kompanija, itd.
Glavni razlozi razvitka međunarodnog bankarstva, pored spomenutih tradicionalnih
poslova, su: 1) teţnja za izbjegavanjem domaće stroge regulacije centralne banke ( obvezna
rezerva ), 2) teţnja za izbjegavanjem poreza na određene transakcije i poreza na profite. Na
temelju tih teţnji razvilo se off shore bankarstvo i IBF centri.
Međunarodna financijska trţišta općenito dijelimo na:
1)
eurotrţište
2)
off shore financijske zone
3)
zone financijskih povlastica
Ako je riječ o financijskim instrumentima tada internacionalna financijska trţišta
mogu biti trţišta internacionalnih kredita, vrijednosnica, osiguranja, hipoteka, deviza itd.
O eurotrţištu će biti riječ u posebnom predavanju pa ćemo se danas pozabaviti samo
off shore bankarstvom i IBF zonama.
Off shore bankovni centri su financijski centri uglavnom bez financijske infrastrukture
na kojemu posluju nerezidenti s nerezidentima. Off shore zone dopuštaju neograničeno
kolanje kapitala, nema oporezivanja, nema ograničavanja kamatnih stopa i nema obveznih
rezervi. Postoje dva tipa off shore zona:
1)
tzv. papirne off shore zone gdje se čitavo poslovanje svodi na poštanski sandučić
preko kojeg se transferiraju plaćanja. U SAD takve banke koje imaju samo sandučić
nazivaju se « Shell bankama ».
2)
funkcionalne off shore zone, koje imaju određenu infrastrukturu ( Singapur i Hong
Kong )
Off shore bankovni centri su prilično mistificirani u javnosti prvenstveno zbog teško
teško dostupnih podataka što je rezultat diskrecije koju u tim centrima transaktorima jamče
tamošnje vlade. Off shore bankovni centri su najprije počeli djelovati kao rezultat dobre
vremenske zone, koja je locirana da pruţa mogućnost obavljanja transakcija na svim vaţnijim
svjetskim financijskim trţištima. Nakon toga u prvi plan su izbili razlozi poput stroge
regulacije i izbjegavanja oporezivanja.
Off shore bankovni centri su u stvari gradovi ili drţavice koje su radikalno ublaţile
regulaciju, drastično smanjile poreze i osigurale tajnost poslovnih informacija (Luxemburg,
Cipar, Bahrein, Sejšeli itd.). Navedene pogodnosti razlozi su što kroz te centre tijekom
godine doslovno protječu rijeke novca. Moţemo reći da su off shore bankovni centri sami sebi
stvorili tzv. komparativne prednosti, koje smo nabrojali, kako bi privukli strane banke.
Naravno, za obavljanje poslova u ovim centrima plaća se određena provizija koja zavisi o
veličini kompanije, obujmu transakcija itd.
2
Cipar je npr. prije 20 godina počeo ohrabrivati strane banke da počnu poslovati na tom
otoku. Danas tamo posluje preko osam tisuća kompanija. Od toga je sedam tisuća osnovano
od strane bogatih pojedinaca koji ţele zaštititi svoj kapital, a tisuću otpada na pravne subjekte
koji tamo imaju svoje urede. Tamo npr. posluje Pepsi Cola, Barclays banka, BNP, pomorske
kompanije itd. Ciparska centralna banka provjerava poslovanje svih subjekata ali podatke drţi
u tajnosti, jer bi u protivnom kapital pobjegao. Posljednjih godina razvijena je i
telekomunikacijska infrastruktura što ubrzava operacije.
Zone financijskih povlastica su osnovale razvijene zemlje kao odgovor na pojavu off
shore centara. One su identične off shore zonama pa se ponekad nazivaju i „ on shore off
shore centrima „. Osnivaju se na temelju domaćih zakona i mogu poslovati bez ograničenja.
Tu posluju i inozemne banke ali ne podlijeţu domaćim propisima.
IBF zone nastale su kao posljedica brzog rasta off shore zona u koje je bjeţao
nacionalni kapital. Sistematska regulacija npr. u SAD (rezerve likvidnosti, porezna
opterećenja itd.) tjerali su američke banke u off shore zone, čiji su uredu bili mali kao školjke
u odnosu na stotine milijardi dolara koje su kolale.
Kao posljedica svega toga London je postao najveći off shore financijski centar
međunarodnog bankarstva, zatim Kajmani i Bahami.
U strahu od sve većeg bijega banaka izvan SAD 1981.g. FRS (američka središnja
banka) donosi zakon kojim se ovlašćuje američke financijske institucije, uključujući američke
podruţnice i agencije stranih banaka da uţivaju povlastice međunarodnog bankarstva. Ovim
povlasticama omogućeno je bankama da vode poslove primanja stranih depozita, odobravanje
kredita strancima pri čemu su u najvećoj mjeri izuzete od bilo kakve regulacije FRS. IBF
banke jedino moraju voditi posebno knjigovodstvo kako bi ih se moglo razlučiti od matične
banke. Pored toga moraju svaka dva tjedna podnositi izvještaj FRS.
Najvaţniji poslovi banaka u IBF zonama jesu primanje stranih depozita i odobravanje
kredita strancima.
Ograničenja su vezana: 1) za inozemno poslovanje, 2) minimalni rok dospijeća
nebankovnih depozita od 2 dana, 3) najmanje transakcije mogu iznositi 100.000 $,
4) zabrana emitiranja negocijabilnih instrumenata kao npr. CD.
Da bi se izbjegle špekulacije i poslovanje s američkim kompanijama svaka američka
podruţnica u inozemstvu mora prezentirati izjavu da će njena sredstva i transakcije biti
vezane samo za inozemstvo.
Rok dospijeća od dva dana ima za cilj sprečavanje odljeva sredstava u off shore centre.
To je veliki problem za banke koje često rade s kratkoročnim pozajmicama i transakcijama.
Zabrana emisije vrijednosnica je donošena iz straha da bi se ti kratkoročni instrumenti
mogli lako trţiti na novčanom trţištu SAD čime bi se srušila ograda između međunarodnog i
domaćeg novčanog trţišta.
No, usprkos ovim ograničenjima IBF zone su veoma popularne jer su uspjele
nadomjestiti sve prednosti off shore zona bez potrebe da budu izvan nacionalnog teritorija.
