Bliski istok

Uvod

Nijedno svjetsko žarište u proteklih pola stoljeća nije bilo neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno važne posljedice kao područje prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhvaća države Bliskog istoka okrenute Mediteranu – Izrael, područja pod palestinskom samoupravom te Libanon, Siriju, Egipat i Jordan. Početkom 20. stoljeća ta područje su se nalazila u sastavu Osmanskog Carstva, s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomično penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna većina muslimanskog stanovništva arapskog podrijetla s malim enklavama kršćanskih maronita, Židova i šijitskih muslimana.
Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Važnost regije za strateške interese europskih kolonijalnih sila bila je velika te je područje Bliskog istoka krajem I. svjetskog rata i propasti osmanske imperije, uz blagoslov Lige naroda, bilo razdijeljeno između europskih sila na više teritorija s različitim stupnjem autonomije. Tako su na području prednjeg Bliskog istoka Velikoj Britaniji kao mandatna područja pripali Palestina, s obvezom stvaranja nacionalnog doma za Židove (od koje će ona, ubrzo, odcijepiti 4/5 i od toga stvoriti državu Transjordan, za svog saveznika, šerifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i Židove, a Francuskoj Sirija i

Područje Bliskog istoka

Bliski istok  (hrv. sinonimi: „Prednji istok” ili „Srednji istok”) je zapadnjački geopolitički  naziv za područja sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije čije su granice slabo definirane. Preuzet je iz francuskog oblika Proche-Orient kojim su se početkom 19. stoljeća označavala područja pod osmanlijskom vlašću (uključujući Balkan) odnosno koji je bio antonimom Dalekom istoku, dok naziv „Srednji istok” potječe iz engleskog oblika Middle East kojim se na prijelazu u 20. stoljeće podrazumijevalo područje između Osmanskog Carstva i Britanske Indije (okvirno Iranska visoravan, Mezopotamija i Arabija). (Friganović, 1968.)
Nakon raspada kolonijalnih carstava u 20. stoljeću dva su pojma redefinirana stapanjem u jedno zemljopisno područje iz kojeg je isključen Balkan, a „Bliskog” i „Srednji istok” počinju se koristiti kao sinonimi u svim jezicima pa tako i u hrvatskom, dok je engleski specifičan po tome da je oblik „Srednji” zadržao primarno značenje.
Danas se nazivom „Bliski istok” najčešće služe arheolozi i povjesničari u kontekstu suvremenih granica Starog Istoka odnosno područja na kojima su u starom stoljeću postojale civilizacije u uskoj kulturološkoj interakciji, a uključuju Levant (današnja Sirija, Libanon, Jordan, Izrael i Palestina), Malu Aziju (današnja Turska), Mezopotamiju (Irak i istočna Sirija) i iransku visoravan (Iran, Afganistan i zapadni  Pakistan). U suvremenom kontekstu, „Bliski istok” se osim po zemljopisnim ne može ni okarakterizirati određenim kulturološkim čimbenicima s obzirom na njihovu heterogenost u etničko-jezičnom i vjerskom smislu, a kritizira ga se i zbog  eurocentrične naravi. Alternativni naziv koji se pojavio u novije vrijeme jeste Jugozapadna Azija. (Friganović, 1968.)