PEDAGOŠKI FAKULTET BIJELJINA
SEMINARSKI RAD
TEMA: Motivacija djece u mlađim razredima
Dragana Vasić
Bijeljina 15 Jan. 2025 god
.
ISTRAŽIVANJE KREATIVNOSTI
Kreativnost je složen pojam koji zahtijeva mnogo veću pažnju. Od početka studija koja se
pojavila sredinom dvadesetog vjeka pod vođstvom psihologa Joy Paul Guildford, razvilo se
nekoliko pristupa proučavanju ovog složenog koncepta kreativnosti. Razlikuju se po tome da li je
naglasak stavljen na kreativnu ličnost, proizvod, društvo i mogućnost razvoja kreativnog
razmišljanja. (Beresan, 2008: 8). Izraz kreativnost dolazi od latinske riječi creatus, što znači
sposobnost stvaranja nečeg novog, originalnog. Određivanje i definisanje kreativnosti susreće se
sa brojnim mišljenjima i definicijama. U literaturi se navodi da postoji više od 100 definicija
kreativnosti i da sve sadrže kontaktne tačke.
Stjepan Ozimec kaže da "Pod kreativnošću mislimo na takvu kreativnost koja stvara nešto novo,
drugačije od prethodnog, što uključuje rješavanje problema na svoj način, otkrivanje nepoznatog
do tada." (Ozimec, 1996: 132-133). Kreativnost se izjednačava s originalnošću, dok je neki svode
na primijenjenu maštu ili kreativno razmišljanje. (.Ozimec, 1996: 132). Uobičajena definicija
koja uključuje većinu gledišta mogla bi čitati da je kreativnost urođena sposobnost svakog
pojedinca da proizvede određenu novost u već postojećem stanju bilo u materijalnoj ili duhovnoj
sferi (rješenja, ideje, umjetnički oblici, teorije ili proizvodi), da je ova novost originalna,
ekonomična i primjenjiva u određenom društvenom kontekstu i da je pozitivno usmjerena.
(Somolanji i Bognar 2008: 3).
Pristup kreativnosti
Odgovori na važna pitanja o prirodi kreativnosti nisu nedvosmisleni jer se kreativnosti može
pristupiti na različite načine. Lubart (1994) opisuje pet pristupa kreativnosti: mistični,
psihodinamski, kognitivni, socijalno-psihološki i konfluentni. Sternberg (1996) predlaže sličnu
podjelu u kojoj se navodi: kognitivni pristup, pristup ličnosti i motivacije, društveni i istorijski
pristup i integrativni pristup. Najraniji opisi kreativnosti, oslanjajući se na suzu, kako kaže
Lubart, božansku intervenciju. Kreativna osoba se smatrala praznim vozilom ispunjenim
inspiracijom od strane božanske osobe. Tada pojedinac proizvodi, odnosno utjelovljuje
nadahnute ideje dobijene. Psihodinamički pristup kreativnosti vjeruje da kreativnost nastaje kao
rezultat tenzija između svjesne stvarnosti i nesvjesnih nagona. Freud je vjerovao da pjesnici i
pisci stvaraju kreativne proizvode koji izražavaju nesvjesne želje, društveno prihvatljive načine.
Svjesne želje mogu uključivati želje za moći, bogatstvom, slavom, priznanjem ili ljubavlju.
RAZUMJEVANJE MOTIVACIJE U DJEČIJOJ DOBI
Moderne nauke kao što su psihologija, sociologija i komunikacija uticale su na novi pogled na
sistem efikasnog upravljanja i motivacije dece, naglašavajući uticaj toga i stavljajući postizanje
usklađenosti intrinzičnih i ekstrinizičnih faktora.Upravljanje dječjim potencijalima i motivaciju
dece među najvažnije faktore obrazovnog sistema za nastavnike biti otvoren, implementirati ih.
Nadovezujući se na ovo, veoma je važno da nastavnici i dobri poznavaoci ljudske psihologije
znaju kako da izvuku najbolje iz svakog pojedinačnog deteta, ali na najmanje stresan način.
Često se postavlja pitanje od nastavnika zašto neka djeca u razredu mnogo rade i rade svoje
zadatke ispravno i postižu rezultate kao da rade za sebe, dok druga djeca dolaze na čas i obavljaju
zadatak jer moraju, s nevidljivim rezultatima od njih kao pojedinaca.
Učenici opisanog profila nalaze se u svakom kolektivu, ali činjenica je da se neki utope u masi
aktivnosti koje dijele s drugima, tako da nastavnik ne primjećuje individualni ishod procesa.
Nastavnik igra ključnu ulogu u motiviranju učenika.
Teorija motivacije
Teorija motivacije i samo njeno razumijevanje daju odgovore na sporna pitanja i pomažu
nastavnicima da bolje primjete dolazak takvih problema ili se bave istima poznajući njihovu
pozadinu. Za bilo koje područje ljudskog i profesionalnog djelovanja koji se odnosi na
sposobnosti i znanje i lična svojstva, to je neophodno. Često se postavlja pitanje kako motivisati
djecu i na taj način doprinijeti boljem funkcionisanju i kolektiva i samog djeteta, ali sa
postavljenim ograničenjima zbog količine nepovjerenja u proizvod motivacije. Priča se o
pogrešnom usmjeravanju nastavnika da motivišu učenike, možda na neki način o sebičnosti.
Mnogo se piše o motivaciji djece, održavaju se brojni seminari, edukacije i konferencije na
kojima pokušavaju objasniti važnost uloge motivacionog faktora za djecu, njihovo zadovoljstvo.
Međutim, niko neće ili ne može govoriti o profilu djeteta koje želi da se motiviše, niko neće reći
koje su njegove potrebe i ambicije. Kao proizvod motivacije dolazi bolji rad u kolektivnoj, većoj
kreativnosti i na kraju onome za čim svaki nastavnik teži, većoj efikasnosti cijelog kolektiva, kao
i razvoju djetetovog potencijala i povećanju djetetove vjere u sebe.
