Optički mediji

Optički medij je relativno nova stvar u svijetu i prvo se koristio za pohranjivanje pokretnih slika u ranim 1960-tim. Optički medij je danas široko rasprostranjeni medij za pohranu podataka zbog dostupnosti uređaja za zapisivanje i čitanje, kao i po cijeni pristupačnih praznih medija. Prvi optički mediji za pohranu podataka bili su optički diskovi. Optički disk je sredstvo za pohranu podataka, pri čemu se koristi neki optički zapis. Optički diskovi se po svojem obliku i građi razlikuju prema vrsti korištenog optičkog zapisa. Prvi rašireni optički diskovi bili su laserski diskovi, koji zapravo nisu nikad dosegli masovnost. U srži su koristili analogni zapis za pohranu slike, dok je zvuk mogao biti i u digitalnom obliku. Laserski disk je u sredini imao tanak sloj aluminija prekriven prozirnim plastičnim materijalom. Optički zapis je rađen tako da je taj tanki aluminijski sloj imao niz malih neravnina na inače glatkoj površini. Zapis se je čitao fokusiranom zrakom svjetla, tako da je mjerena jakost odbljeska. Tamo gdje je aluminijska površina bila ravna, odbljesak je bio jak. Tamo gdje je bila udubljena odnosno izbočena, svjetlo bi se raspršilo pa je odbljesak bio slab. Uslijedio je kompaktni disk, ili kraće CD, kojeg je razvila tvrtka Philips.  CD je u početku bio zamišljen kao nosač zvuka, i to u digitalnom obliku.