Saradnja porodice i škole

UVOD

O suradnji porodice i škole napisan je veliki broj knjiga, međutim sve se u suštini svodi na isto: roditelji treba da su što više uključeni u odgojno – obrazovni sistem škole, da često razgovaraju sa učiteljima, nastavnicima, profesorima, da zajedno s njima otkriju potencijalne probleme djeteta i zajedno ih rješavaju. Porodica je neophodna za razvoj djeteta. Današnji tempo života, brz razvoj tehnologije, nauke, proizvodnje čini porodicu sve važnijim faktorom u odgoju djece.
Važno je da porodica prati zahtjeve koje postavlja društvo i da omogući djetetu normalnu socijalnu i emocionalnu stabilnost, normalan razvoj i napredovanje u svim pogledima.
Suradnja porodice i odgojno – obrazovne ustanove neophodna je i jedan je od uslova za ispoljavanje pozitivnog efekta odgojno – obrazovnog procesa.
Svaka porodica se razlikuje, ali što se tiče odgojno – obrazovnog rada većina roditelja je suglasna i žele za svoje dijete što bolji odgoj i obrazovanje, i to očekuju od odgojno – vaspitne ustanove.

1.    ZNAČAJ SARADNJE PORODICE I ŠKOLE

Saradnja porodice i škole aktivira roditelje, i povećava im interesovanje za pedagošku djelatnost, pruža im uvid u rad škole, i rezultate odgojno – obrazovnog rada.
Za uspješnu saradnju porodice i škole važno je postojanje empatije, socijalne percepcije, emocionalnih stavova, uzajamnog povjerenja, odsustvo bilo kakve vrste konflikata između roditelja i pedagoga, učitelja, nastavnika… Ovo je neophodno da bi se saradnja odvijala uspješno i da bi se stvarali pogodni uvjeti za razvoj ličnosti djeteta i postizanje njegovog uspjeha.
Od roditelja se očekuje da su uključeni i zainteresovani za saradnju sa školom, da poštuju pravila škole, zaposlene, a prvenstveno da poštuju sebe i svoju djecu. Škola treba da mogući upoznavanje roditelja sa odgojno – obrazovnim ciljevima i zadacima, krakteristikama i načinima realizacije. Prema tome škola treba da poštuje svakog roditelja kao ličnost koja učestvuje u toj saradnji.
Polaskom djeteta u školi mišljenje roditelja nije više jedino mjerodavno. Od djeteta ne treba tražiti nemoguće, tako da roditelji trebaju redovno da surađuju sa školom i imaju kontakt.
Roditelji i prosvjetni radnici (pedagozi, nastavnici…) su zajedno odgovorni za potpuni razvoj djece i mladih, za njihov zdravstveni i fizički razvoj, razvoj psihičkih sposobnosti, za moralno vaspitanje, brigu o njegovanju osjećanja interesovanja za lijepo i sposobnost da se lijepo unosi u svakodnevni život, za radno vaspitanje i stvaranje atmosfere u kojoj će dijete steći ljubav prema radu, izgraditi radne navike i slično. Od njihove zajedničke brige i zavisi razvoj strukture ličnosti djeteta i adolescenata.
Sudjelovanje roditelja u aktivnostima škole pozitivno utječe na učenike i njihovo školsko postignuće te motivirajuće djeluje i na učitelje i na roditelje.
“Dugogodišnjim radom sa nastavnicima, roditeljima i učenicima iz Vijeća škola i roditelja primjetila sam da u većini postoji želja i volja za bolje obrazovanje i to ne samo jednog učenika za svoje kolege, već za sve buduće generacije. Taj entuzijazam, volonterski rad i upornost su glavni akteri u ostvarivanju i poboljšanju kvalitete obrazovanja.” (Brenjo, M., str. 357)
Niko ne voli dijete kao što ga vole njegovi roditelji. U toj ljubavi treba da je sadržan i cilj da se pomogne djetetu u izgrađivanju njegove ličnosti, da bude sposoban za život, za poteškoće koje život donosi. Polazak djeteta u školu donosi niz obaveza, kako za roditelje, tako i za dijete. Djeca polazak u školu različito doživljavaju. Neki teže, neki lakše. Djete treba da je svjesno da je škola ozbiljan posao, ali da u isto vrijeme može biti i zadovoljstvo. Pravilnim radom roditelji djeci stvaraju osnovu za buduće školovanje.

Uspješan odgojno – obrazovni sistem i rad sa djecom treba da je zajednički rad škole, učenika, roditelja. Kampanjski rad ne donosi sreće ni u kakvom poslu. Roditelji trebaju poticati dijete na rad, svakodnevno, pregledavati mu domaću zadaću, bjasniti mu važnosti sistemskog rada.