U V O D
Ostava ili depozit, u prevedenom značenju predstavlja povjereno dobro, tj.
vrijednost koja je data na čuvanje, ulog. Kategorija depozita potiče iz rimskog
prava, u kome je imao karakteristike realnog ugovora (realni kontrakt), a
uspostavljan je predajom pokretne imovine na čuvanje. Romanisti ističu da se
depozit javio u rimskom pravu i pre pojave Zakona XII tablica. Prema Zakonu XII
tablica nevraćanje povjerene stvari kažnjavano je kao delikt plaćanjem dostruke
naknade. U klasično doba, u vrijemenu između Cicerona i Gajusa, depozit postaje
zaštićen kontrakt, sa posebnim tužbama.
1
U drevnom Babilonu, ugovor o ostavi
predviđa čuvanje tuđih stvari, zahtjeva pismenu formu i prisustvo svedoka, dok
se utajenje povjerene imovine (žita) nadoknađuje dvostruko. Danas najčešće
podrazumijeva ulaganje novčanih sredstava na račun banaka ili štedionica, a
deposit, u vidu dragocjenosti može da se preda na čuvanje pravnom ili fizičkom
licu.
1
Prof. dr Ilija Babić, Ugovori građanskog prava (posebni deo obligacionog prava), Beograd 2006, str 131
2
2. BITNI ELEMENTI UGOVORA
2.1. Stvar koja je predmet ugovora
Na osnovu člana 712. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, predmet ugovora
o ostavi mogu biti samo pokretne stvari koje su određene ili odredive, potrošne
ili nepotrošne, zamjenljive ili nezamjenljive. Pravo nije predviđeno da bude
predmet ovakvog ugovora.
Stvar koja je predviđena da bude predmet ostave, mora biti moguća i dopuštena,
tj. da nije protivna ustavu, javnom poretku i dobrim običajima. Ukoliko stvar nije
određena, ugovor je ništav. Na osnovu člana 713. ZOO, ugovor o ostavi mogu
punovažno zaključiti u svoje ime i lica koja nisu sopstvenik stvari. U tom slučaju,
ostavoprimac je dužan tom licu vratiti stvar, izuzev ako je doznao da je stvar
ukradena. Ako treće lice tužbom zahtjeva stvar od ostavoprimca kao sopstvenik,
ostavoprimac je dužan saopštiti sudu od kojeg lica je stvar primio, a
istovrijemeno obavjestiti ostavodavca o podignutoj tužbi.
3
2.2. Trajanje ugovora
Trajanje ugovora, po pravilu, određuje se voljom ugovornih strana iako je ugovor
o ostavi po svojoj prirodi dugotrajan ugovor. Ugovor može trajati određeni
vrijemenski odsjek do određenog datuma koji je vezan za određeni događaj
(povratak sa letovanja,…). Ukoliko trajanje ugovora nije određeno na ovaj način,
vrijeme trajanja ostave određuje se na osnovu predmeta ostave, i prilika u
kojima je zaključen ugovor. Ukoliko se trajanje ugovora ni na ovaj način ne može
ustanoviti, onda ga svaka strana može prekinuti otkazom. Ostava prestaje kad
istekne otkazni rok utvrđen na osnovu ugovora, po isteku roka određenog
zakonom ili običajem odnosno istekom primjerenog roka.
4
3
Zakon o obligacionim odnosima,
4
Ibidem
4
