Nevenka Mitrić
Sudija Osnovnog suda u Banja Luci
RUŠLJIVI ( relativno ništavi, oborivi) UGOVORI
1.UVODNE NAPOMENE
Ugovor je svaka saglasnost volja dvaju ili više lica kojom se postiže neko
pravno dejstvo. Pravno dejstvo se može sastojati ili u zasnivanju pravnog odnosa ili
ili u izmjeni nekog postojećeg pravnog odnosa ili najzad u njegovom ukidanju. Po
svojoj teorijskoj izgrađenosti, množini oblika i primjeni u praksi najznačajniji su
obligacioni ugovori , a među njima praktično najvažniji su oni kojima se stvaraju
obligacije, te su ugovori i izvor obligacije.
Ugovore poznaju i druge grane prava, a prije svega stvarno, porodično, nasljedno,
radno, međunarodno i dr. prava. Međutim, ugovori u obligacionom pravu (za razliku od
drugih ugovora) predstavljaju izvor obligacija. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja
učešće najmanje dvije strane. Te se strane u teoriji, a i u praksi, obično nazivaju
ugovornim stranama. Pored ovog naziva, za označenje ugovornih strana upotrebljavaju se
i termini: kontrahenti,ugovornici, strane ili stranke.
Ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima
ugovora
(essentialia negotii
). Međutim, Zakonom nije definirano šta je to bitan sastojak
ugovora. Nesporno je da bitni sastojci zavise od tipa ugovora. Tako nije nevažno da li se
radi o prodaji ili zajmu, poklonu ili posluzi, itd.Najkraće (i najjednostavnije) rečeno, bitni
sastojci ugovora su oni minimalni sastojci neophodni za postojanje ugovora.
Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivno i subjektivno bitni.
Objektivno bitni
sastojci određuju se pravnim propisom, odnosno zakonom (npr.
prema čl.454. predmet i cijena su bitni sastojci ugovora o prodaji ili kod ugovora o
zajmu to je obaveza zajmodavca da preda zamjenljivu stvar u vlasništvo zajmoprimca,uz
obavezu ovog posljednjeg da vrati istu količinu i kakvoć
u).
Subjektivno bitni
sastojci ugovora određuju se voljom stranaka. To su oni sastojci
ugovora koji, gledano uopćeno, ne predstavljaju uslov nastanka ugovora. Međutim, za
jednu od ugovornih strana ti uslovi mogu predstavljati važan sastojak, bez kojeg ta strana
ne želi zaključiti ugovor. Ovdje je bitno da se o tim uslovima ugovarači slože i da ih kao
bitne ugovore.
Pored bitnih, postoje još i prirodni, kao i slučajni (sporedni, uzgredni) sastojci
bligacionih ugovora.
1
U slučaju spora samo se objektivno bitni sastojci ugovora ne dokazuju, dok
postojanje subjektivno bitnih sastojaka ugovora mora dokazati ona strana koja se
na njih poziva.
Sudska praksa:
Da bi rok za isplatu cijene u ugovoru o prodaji bio smatran bitnim elementom ugovora
(fiksni pravni poslovi), mora kao takav biti izričito ugovoren
1
.
Karakteristika je obligacionih ugovora da ugovorne strane svoja prava i
obaveze koje za njih iz ugovora proizlaze mogu odrediti kako to njima najbolje
odgovara. To znači da se ovi ugovori temelje na načelu dispozitivnosti.
2. OSNOVNA NAČELA UGOVORNOG PRAVA
Na samom početku Zakona o obligacionim odnosima (čl. 1 – 25.) nalaze se
osnovna načela
obligacionog prava. Neka od tih načela su karakteristična za obligaciono
pravo, a neka su od značaja za cjelokupno građansko (civilno) pravo. Sva načela nisu
istog načaja i domašaja. Jedna su šira i spadaju u pravne standarde čiji sadržaj nije
određen i ostavljeno je sudu da izvrši konkretizaciju u svakom pojedinačnom slučaju
(npr. avjesnost i poštenje). Druga su uža i traže konkretizaciju u drugim odredbama
zakona (npr. zabrana prouzrokovanja štete).
Osnovna načela predstavljaju istorijsku konkretizaciju pravnih ideja u pravnoj
svijesti određenog društva.. Najvažnija načela u stvaranju obligacionih odnosa su:
-
Sloboda uređivanja ugovornih odnosa
Ugovorne strane imaju slobodu ugovaranja i svoja prava i obavezemogu da urede
onako kako njima najbolje odgovara. Taj ugovor ne smije biti protivan Ustavu,
prinudnim propisima te moralu društva (čl. 103. u vezi sa čl.10. ZOO).
- Savjesnost i poštenje
Na području obligacionih odnosa savjesnost i poštenje poznato je još u rimskom
pravu kao “
bona fides
”, a u početku se najviše primjenjuje kao protivteža pretjeranom
formalizmu prvobitnog privatnog prava.
U našem Zakonu o obligacionim odnosima, u članu 12, normirano je načelo
savjesnosti i poštenja, gdje se kaže da su učesnici obligacionih odnosa dužni da se
pridržavaju načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja, kao i prilikom ostvarivanja
prava i obaveza iz tih odnosa. Iz same norme je vidljivo da Zakon obavezuje obje
ugovorne strana, kako povjerioca tako i dužnika, na međusobno savjesno ponašanje. Šta
se tačno podrazumijeva pod ovim načelom u Zakonu nije pobliže određeno, nego je to
prepušteno ocjeni sudije u svakoj konkretnoj situaciji. Ali to ne znači da Zakon ovo
načelo na posredan način ne reguliše. Ovo bi, prije svega, bio slučaj onda kad ugovorne
strane imaju dužnost obavještavanja druge ugovorne strane o promjenama nastalim nakon
zaključenja ugovora
.
Sudska praksa:
2
