Neverbalna i verbalna komunikacija

1.    UVOD
Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, pri govornom komuniciranju, svaku poruku osim samih riječi čine još dvije komponente: korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i korištenje tijela (mimika i gestikulacija). Čovjek se pri interakcijama licem u lice ponajviše usmjerava na svoje riječi pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica pokazuju svoju priču. Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i “čitamo” ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica. No, o važnosti neverbalne komunikacije i njezinim bitnim značajkama biti će više izloženo u slijedećim stranicama rada.

2.    POJAM NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvijaju u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apstraktnih ideja, dok neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove i reguliramo međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder. Istraživanja na djeci koja su rođena gluha i slijepa ukazuju na jaku urođenu osnovu emocionalnih izražaja. Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, gestovirukama, klimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i prajezik (Mandić, 2003:42). Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje što rezultira promjenama u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeniji znakovi koji pridonose glatkim izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa (Cutlip i sur., 2004). Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže mu da zadrži riječ. Ponašanje koje se odvija pri socijalnoj interakciji nazvano je socijalnim vještinama (Tomić, 2003:62). Mnoge gestove apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i oni se tijekom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podražavanjem društvenih običaja. I urođeni su izrazi često drastično modificirani pod društvenim pritiscima. Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti tzv. govorničku gestikulacijuusprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije (Tomić, 2003:68).Pri svakoj interakciji odašiljemo emocionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Do ovakvog prijenosa dolazi uslijed nesvjesnog podražavanja emocija koje vidimo na nekom drugom, pomoću nesvjesne motoričke mimike njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija. Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti. Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jeste mogućnost komuniciranja (Bleck, 2003). Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne (Mandić, 2003). Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi. Bilo da je verbalna ili neverbalna komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, koji god da su, ako za primaoca poruke imaju neka značenja,tj. dekodiraju se u značenje (Tadić, 1995:45). Jasno je da će karakteristike primaoca kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku. No, kad je riječ o neverbalnom ponašanju znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju.