Predugovorna odgovornost

Svako od nas dnevno sklapa čitav niz ugovora, a da toga nismo ni svjesni: kupujemo namirnice u trgovini, šišamo se, posuđujemo knjige. Kod većine ugovora, a pogotovo u prije spomenutima pregovaranje nam se čini smiješnim i nepotrebnim, kao što to uistinu i jest. Međutim, za neke je ugovore u prometu potrebno utrošiti mnogo truda, vremena i, novaca da bi ih se sklopilo – drugim riječima, potrebni su pregovori.
To se prije svega odnosi na različite ugovore o koncesiji, investicijskim ulaganjima, o građenju. U pregovorima potencijalne ugovorne strane međusobno razmjenjuju podatke, različita mišljenja i prijedloge o budućem obaveznom ugovoru koji žele sklopiti i tako doći do rješenja na obostrano zadovoljstvo.
U tim nastojanjima da postignu saglasnost volja oko bitnih sastojaka ugovora one su u pravilu slobodne u svakom trenutku odustati od sklapanja ugovora i prekinuti pregovore kao što to nalaže jedno od temeljnih načela građanskog prava – načelo stranačke dispozitivnosti, odnosno autonomije stranaka.
Pa ipak, u nekim situacijama strane pri zasnivanju obveznih odnosa to načelo mogu zloupotrijebiti. Pregovarajući o sklapanju ugovora o građenju drugoj strani otkrivamo važne podatke o poslovanju, o solventnosti, o budućim planovima.
S obzirom na dugotrajnost pregovora snose se različiti troškovi, a imajući u vidu držanje druge strane koja svojim ponašanjem i izjavama ne dovodi u pitanje sklapanje ugovora uvjerena smo da će do sklapanja istog doći. No tada, u već poodmakloj fazi pregovora druga ih strana prekida, a određene obavijesti koje smo joj povjerili daje na raspolaganje svojim poslovnim partnerima, našim konkurentima.