1. Uvod
1.1. Što je elektronički otpad
Elektronički otpad je popularno i neformalno ime za elektroničke
proizvode na kraju radnog vijeka. Ubraja se u opasne otpade zbog niza
štetnih kemijskih spojeva poput kadmija (tiskane ploče), arsena, olova
(koristi se u monitorima radi zaštite od zračenja) žive, kroma (dekorativne
svrhe), berilija, fosfora (katodne cijevi monitora i televizora) i plastike koji
su opasni po ljudsko zdravlje i veliki su zagađivači okoliša.
Elektrotehnički i elektronički otpad se u zakonima Europske unije
označava kraticom WEEE (Waste Electrical and Electronic Equipment), a
oprema EEE. Danas gotovo svako kućanstvo posjeduje takve naprave.
Elektronička oprema je sve zastupljenija u uredima i trgovinama, ukratko,
posvuda, a kad joj dođe kraj pojavljuje se u otpadu. Procjenjuje se da je
godine 1992. u ukupnom europskom kućnom otpadu WEEE iznosio oko
2%, odnosno 4 milijuna tona, a 1998. već 6 milijuna tona (4% u kućnom
otpadu ili 50 milijuna komada). Očekuje se da će se količina WEEE-a
povećavati po stopi od 5% godišnje, što znači da će se u sljedećih deset
godina taj otpad udvostručiti. Porast WEEE-a je tri puta veći od porasta
komunalnog otpada.
1.2. Gubitak resursa
Kad se otpadni materijal ne reciklira, za proizvodnju se moraju
pronaći nove sirovine. To bespotrebno troši energiju i najčešće uzrokuje
nove ekološke probleme.
U 1998. procjenjeni gubitak sirovina u Europi zbog nereclikliranja
elektroničke i elektrotehničke opreme je bio:
2.4 milijuna tona željeza
1.2 milijuna tona plastike
652,000 tona bakra
336,000 tona aluminija
2
2. Trenutno stanje
2.1. Elektronički otpad u razvijenom svijetu
Veliki problem elektroničkog otpada imaju razvijene zemlje kao
Sjedinjene Države koje procjenjuju da će u sljedećih šest godina oko
milijardu računalnih komponenti postati otpad te otprilike tri milijarde
raznih uređaja kućne elektronike, uključujući 200 milijuna televizora.
Zastarjela računala u SAD-u sadrže više od dvije milijarde kilograma
plastike, 1,6 milijardi kilograma kadmija, 600 milijuna kilograma kroma i
isto toliko olova te još zasad nepoznatu količinu žive i broma.
Kako "moda" ponekad ima nezanemarive ekološke posljedice govori i
zanimljivi primjer iz Njemačke gdje je jedna "zelena" političarka
izračunala da 10 milijuna prodanih "tamagočija" godišnje u Njemačkoj
znači 350 tona električnog otpada u kućnom otpadu te da je prodaja
dugmastih baterija zbog njih porasla za 30%.
Praćenjem ključnih pokazatelja utvrđeno je da svaki stanovnik Europske
zajednice godišnje odbaci oko 14 kg električnog i elektroničkog otpada
što je oko 5 milijuna tona godišnje na razini cijele EZ. Procjenjuje se da će
količina takvoga otpada rasti tri puta brže nego prosječna količina otpada
općenito. Kako bi se rješenje i pravno reguliralo, Europski parlament
donio je direktivu broj 2002/96/EC koja se odnosi na električni i
elektronički otpad (Waste electrical i electronic equipment - skraćeno
WEEE-direktiva)
2.2. Problemi u zemljama u razvoju
Osim povećanja količine vlastitog smeća, problem uvoza otpada sa
zapada je daleko veći. Kao i obično, najveća svijetska ekonomija,
Sjedinjene Američke Države, se i pri ovom ekološkom problemu ponaša
krajnje neodgovorno i zaostalo. Čak 70 do 80 posto opasnog
elektroničkog otpada SAD izvozi u siromašne zemlje. Procjene govore o
225 tona elektroničlog otpada izvezenog iz SAD-a svakog tjedna. Jedina
su razvijena država koja nije potpisala Baselsku konvenciju koja propisuje
5
