Visoka škola „CEPS-Centar za poslovne studije“ Kiseljak
Zaštita na radu
SEMINARSKI RAD
POJAM ELEKTRIČNE STRUJE
Kolegij: Osnove elektrotehnike
Student: Amina Dinarević
Mentor: Pred. VŠ Pavao Sović
Kiseljak, 2017.
3
2. POVIJEST ELEKTRIČNE STRUJE
600. godina prije Krista, Tales iz Mileta (poznat po otkriću Talesovog poučka), zapisao je
pojavu elektriciteta pri trljanju jantara koji znamo pod imenom statički elektricitet. Malen
napredak dogodio se 1600. godine kada je britanski fizičar William Gilbert u svom djelu „De
Magnete, magneticique corporibus et de magno magnete tellure“ („O magnetu i magnetskim
tijelima i o velikom magnetu Zemlje“) napisao da se tvari mogu naelektrizirati, te je toj pojavi dao
ime elektricitet, što je grčka riječ za jantar. Prema tome, njega smatramo ocem modernih
istraživanja električne struje. Također je koristio pojmove električna sila, privlačnost i magnetski
pol prvi put u povijesti.
1660. godine njemački znanstvenik Otto Von Guericke dizajnirao je grubi stroj koji je
mogao proizvoditi statički elektricitet. Stroj je funkcionirao tako da se jednom rukom okretala
ručka koja je rotirala kuglu sumpora u njemu a drugom se rukom trljala ta kugla.
1675. godine irski kemičar Robert Boyle otkrio je da se elektricitet može prenositi kroz
vakuum i otkrio je odbijanje i privlačenje elektriciteta.
1729. godine britanski astronom amater Stephen Gray otkrio je provođenje elektriciteta što
je označilo jedan korak naprijed u ideji i istraživanjima električne struje.
4
1733. godine francuski kemičar Charles Francois Du Fay otkrio je da elektricitet ima dva
tipa koje je nazvao smolasti (-) i staklasti (+). Kasnije su Benjamin Franklin i znanstvenik Ebenezer
Kinnersley preimenovali ta dva tipa u pozitivan (+) i negativan (-) naboj.
1745. njemački fizičar Georg Von Kleist prvi govori da se elektricitet može kontrolirati.
Nizozemski fizičar, Pieter van Musschenbroek izumio je „leidensku bocu“ – prvi električni
kondenzator. Funkcija leidenske boce je pohranjivanje statičkog elektriciteta te njegovo ponovo
otpuštanje.
Rad s električnom strujom postao je poznat vrlo važnim otkrićem elektromagnetske
indukcije.
1747. godine britanski fizičar William Watson je ispraznio leidensku bocu uz pomoć
strujnog kruga a Henry Cavendish, isto britanski fizičar, je počeo mjeriti električnu provodljivost
različitih materijala.
1752. godine, vrlo poznati znanstvenik i jedan od osnivača SAD-a, Benjamin Franklin,
iznio je teoriju da je elektricitet isto što i munja, te je to i dokazao u eksperimentu s puštanjem
zmaja dok nebom sijevaju munje. Njegov je rad sa strujom bio vrlo cijenjen te je odlikovan Copley
medaljom i primljen u Kraljevsko znanstveno društvo 1753. godine.
1765. godine britanski znanstvenik Joseph Priestly (poznat po otkriću kisika) kaže da
elektricitet poštuje zakon inverznih kvadrata u Newtonovom zakonu gravitacije.
1786. godine talijanski matematičar Girolamo Cardano je prvi zapisao da električne i
magnetske sile nisu jedno te isto, već da je svaka pojava za sebe. Francuski fizičar Charles-
Augustin de Coulomb je matematički artikulirao privlačnost naelektriziranih tijela i time mnogo
pridonio kvantitativnim istraživanjima.
1800. godine talijanski fizičar Alessandro Volta izumio je prvu električnu bateriju –
“Voltin elektrostatički stup” i uspješno je dokazao da se električna struja može kretati žicama.
Primijetio je da katode i anode mogu nastati kemijskim reakcijama. Razlika u električnim
potencijalima potaknut će struju da teče. Jedinica za mjerenje električne razlike potencijala dobila
je ime u čast Alessandru Volti – volt.
1820. godine danski fizičar i kemičar Hans Christian Ørsted potvrdio je vezu između
magnetizma i elektriciteta, a francuski je fizičar André-Marie Ampère dokazao da se kružni tok
električne struje ponaša kao magnet i utemeljio je elektrodinamiku ( mjerna jedinica za jakost
električne struje nazvana je po njemu – amper).
