duži naziv interneta je bio spoj pojma Agencija za napredne istraživačke projekte i pojma mreža.
Prvobitni cilj stvaranja je bio da se poveže određeni broj računara u SAD-u. Funkcija interneta je
poboljšana, a upotreba popularizirana tokom šezdesetih godina i Hladnog rata, kada je postojao strah
vlade od napada nuklearnom bombom, zbog čega je morala biti napravljena računarska mreža koja
će, i ako dođe do napada, nastaviti bez prekida da radi.

2. NAČINI RADA INTERNETA

Okosnica Interneta je backbone tj. mreža velikog kapaciteta (>100 Mbps) koja omogućuje brzi protok
velike količine podataka. Ruteri su računala koja povezuju pojedinačne mreže vezane na Internet s
temeljnom mrežom te usmjeruju pakete do njihova odredišta.Na usmjernike se nadovezuju spojni
pristupi (gateways), tj. računala koja pretvaraju protoke raznih računalnih mreža u Internet protokole
i obrnuto.Paketi idu dalje u računala poslužitelje (servers) mreža spojenih na Internet.Mreže spojene
na internet mogu biti lokalne (

local area network

) ili raširene mreže (wide area network), te

obuhvaćaju niz radnih računala (hosts).Za prijenos poruka koriste se telefonske linije, satelitske linije,
optički kablovi itd.Internet koristi tehniku prospajanja paketa koja funkcionira tako što se poruke
dijele u pakete, a svaki paket traži svoj put do cilja. Prijenos paketa odvija se putem koji je trenutačno
najmanje opterećen. Pravila odvijanja prometa na Internetu reguliraju se različitim protokolima.

3. TEHNOLOGIJE PRISTUPA INTERNETU

Za pristup Internetu koriste se brojna rješenja i tehnologije:
Pristupni server (Access Server ) - Korisnici uspostavljaju komunikaciju sa pristupnim serverom preko
postojeće mreže (PSTN/ISDN).
Kablovska TV - Mreža za telefoniju i Internet predstavlja privlačnu opciju, jer omogućava veću brzinu.
Fiksni pristup (iznajmljene linije) - Isključivo koriste kompanije
Bežični (Wireless) pristup - omogućava bežični pristup u lokalnim mrežama kao i bežično
umrežavanje do 300 metara.
Mobilni pristup na Internetu - zahtjeva mobilnu mrežu (na primjer, GPRS koji omogućava brži prenos
podataka i pristup na Internet, za razliku od GSM-a). Za “surfanje”, uz GPRS, koristi se Wireless
Application Protocol (WAP).
Satelitski pristup - predstavlja jednosmjerni i/ili dvosmjerni pristup Internetskim resursima putem
satelita.

Komutirani (dial up) pristup se ostvaruje uspostavljanjem telefonske komutirane veze između
udaljenog računara i pristupnog servera. Pristupni server je specijalna vrsta komunikacionog servera
projektovanog za rukovanje pozivima za pristup mreži sa udaljenih lokacija preko komutiranih linija.

Ovi serveri obično imaju hardver specifičan za potrebe pružanja usluga pristupa. Korisnik, koji je
udaljen, sa svog računara poziva pristupni server. Nakon provjere identiteta korisnik se uključuje u
računarsku mrežu kao njen ravnopravan član. Korisnik može da koristi sve baze podataka, aplikacije i
ostale mrežne servise na koje mu je odobren pristup od strane servera. Kontrola pristupa, odnosno
identifikacija korisnika se provodi u cilju zaštita od neovlaštenih upada u računarsku mrežu. Postoje
različiti načini identifikacije korisnika računarske mreže, međutim, najčešće korišten je onaj u vidu
korisničkog imena i šifre za pristup. Moguće je angažovanje dodatnih servera (npr. Tacacs, Kerberos,
Radius i drugi) čiji je zadatak provjera identiteta korisnika mreže i njihovih zahtijeva. Potreba za
razmjenom digitalnih infomacija na ovaj način već odavno postoji. Najčešće ga koriste rezidentni
korisnici. Za uspostavu ovakvog povezivanja na server je potrebno imati računar, softver i modem.

Nekomutirani

pristup je brzi pristup internetu koji omogućava korisnicima uključenje na računarsku

mrežu sa fiksiranom konekcijom. Ovakav pristup zahtijeva fizičku povezanost računara sa modemom,
limitira pristup internetu na prostor ograničen dometom interneta. Dok se ovo čini ograničavajućim,
korisnici uživaju pristup bržem internetu. Ove mreže su većinom večeg obima, pa su često i
pouzdanije zbog toga. Najviše se koriste od strane privrednih korisnika.

4. WEB tehnologija

World Wide Web je najpristupačniji i najzastupljeniji Internet servis. Nastao je na osnovu idejnog
projekta koji je napravio Tim Berners-Lee iz CERN-a, laboratorije za atomsku fiziku u Švajcarskoj.
Tema projekta bila je sistem za hipertekst, odnosno metoda pronalaženja dokumenata na Internetu
pomoću hiperveza (eng. hyperlink) koje upućuju  na mjesta gdje se dokumenti  nalaze. Osnovna
namjena hiperveza bila je jednostavno povezivanje dokumenata na Webu. Razvojem tehnologija na
kojima se zasniva Web, hiperveze su postale nosilac korisničke interakcije sa Web aplikacijama.
Web   servis   svoju   popularnost   u   velikoj   mjeri   duguje   svom   modularnom   i   otvorenom   dizajnu.
Modularnost   ovog   servisa   se   ogleda   u   razdvajanju   jedne   relativno   kompleksne   arhitekture   na
jednostavnije komponente. Osnovne komponente Web-a su:
1. protokol kojim se servis distribuira (HTTP)
2. format dokumenata kojima se sadržaj servisa distribuira (HTML)
3. server (Web server ili HTTP server)
4. klijent (Web čitač)
5. adresa dokumenta/resursa (URI/URL)

4.1. HyperText Transfer Protokol (HTTP)

HyperText Transfer Protokol (HTTP) je osnovni protokol za distribuciju sadržaja na Web-u. Osnovna
funkcionalnost ovog protokola je prenos zahtjeva za HTML dokumentima (od strane klijenta ka
serveru) i prenost sadržaja HTML dokumenata (od strane servera ka klijentu). HTTP je protokol
aplikativnog nivoa. HTTP je protokol koji ne definiše stanje konekcije (eng. stateless). To u praksi
znači da server ne čuva informacije o klijentu nakon obrade klijentskog zahtjeva, tj. da se za svaki
novi zahtjev (od strane istog klijenta ka istom serveru, čak i istom resursu) ostvaruje potpuno nova
veza. Problem je djelimično rješen uvođenjem tzv. kolačića (eng. cookie) a postoje i alternativni
načini   rešavanja   kod   dinamičkih   stranica.   Drugi   glavni   problem   kod   HTTP   protokola   je   ne
posjedovanje   nikakvih   sistema   zaštite   podataka   koji   se   njime   prenose.   Ovaj   problem   je   rješen
uvođenjem HTTPS protokola (Secured HTTP).

Internet Protokol (IP) je protokol koji se koristi za prenos podataka u i između "packet switched"
mreža. Ovaj protokol se odnosi na mrežni sloj OSI i TCP/IP modela. To znači da ovaj protokol u sebe
unosi podatke viših slojeva (aplikativnog i transportnog) i u okviru paketa se podaci ovog protokola
unose kao podaci za protokole nižeg sloja, sloja veze. Glavna uloga IP protokola je da obezbjedi
jedinstven sistem za globalno adresiranje računara i time obezbjedi jedinstvenu identifikaciju svakog
od   njih.   Protokoli   nižih   nivoa   (protokoli   sloja   veze)   imaju   sopstvene   načine   adresiranja,   a   za
pronalaženje   njihove   adrese   preko   IP   adrese   zadužen   je   Address   Resolution   Protocol.   Internet
Protokol ne garantuje dostavu paketa. Takođe, ovaj protokol ne garantuje ispravnost podataka (npr.
da li je sadržaj paketa oštećen pri transportu). On dozvoljava dupliranje paketa, te prenos paketa u
izmjenjenom   redosljedu.   Nedostatak   ovih   funkcionalnosti   omogućava   veću   jednostavnost   i
performanse. Postoje dvije verzije IP protokola. Verzija IPv4, koja se već dvije decenije koristi i verzija
IPv6, koja još nije zaživjela u praksi.

IPv4

predstavlja četvrtu verziju Internet Protokola (IP) i to je ujedno prva verzija ovog protokola koja

je široko prihvaćena za korištenje. Izuzimajući IPv6 ovo je jedini protokol za adresiranje na mrežnom
nivou koji se koristi na Internetu. IPv4 adrese se mogu predstaviti u različitim formatima
(heksadecimalno, decimalno, oktalno, binarno - sa i bez tačke) ali se najčešće koristi decimalan prikaz
sa tačkom. IPv4 koristi 32-bitne (4 puta 8 bita) adrese i time nudi 4,294,967,296 jedinstvenih adresa.
Ipak, neke od ovih adresa (približno 18 miliona) su rezervisane za privatne mreže.

Verzija IP protokola (Version) je dužine 4 bita, te određuje format zaglavlja.
HL   (Header   Length)   je  dužine   4   bita   i   predstavlja  dužinu   IP   zaglavlja   u   32-bitnim   riječima,   te
omogućava određivanje početka podataka.
Tip usluge (Type of Service)  je dužine 8 bita i  omogućava različit tretman pojedinih paketa u cilju
postizanja zadovoljavajuće kvalitete usluge.
Ukupna dužina (Total Length) IP paketa je dužine 16 bita i obuhvata IP zaglavlje i podatke.
Identifikator paketa (Identification) je dužine 16 bita, te je važan pri povezivanju svih fragmenata u
paket.
Kontrolne zastavice (Flags) su dužine 3 bita i definišu da li je fragmentacija dopuštena, i ako jeste, ima
li još fragmenata istog paketa.