Pojam i vrsta zastupanja u obligacionom odnosu

1. Pojam zastupanja

„Kao pravno relevantna činjenica, volja u pravu ima tačno određeno mjesto i značenje. Izjavom volje realizuje se mogućnost sticanja prava i dužnosti predviđenih pravnim sistemom. Samo postojanje interesa ne izaziva automatski sticanje i promjenu prava, iako je opšteprihvaćeno stanovište da u osnovi svih naših subjektivnih prava leži interes. Za postojanje mogućnosti promjene u pravu (obavezivanja), potrebna je konkretna zakonska norma, koja u sebi sadrži i određuje granice promjene prava. Pored toga, potrebna je i izjava pravno relevantne volje da se izrazi i odredi promjena prava“ .
Zastupanje je preuzimanje pravnih poslova u ime i za račun zastupanog fizičkog ili pravnog lica, na osnovu ovlašćenja za zastupanje. Naime, volja koju je izjavio zastupnik, proizvodi pravni učinak za i prema zastupanom samo ako je je zastupnik dao u okvirima postojećeg ovlašćenja za zastupanje i u ime zastupanog. Da bi pravne posljedice u stvarnosti pogađale neposredno zastupanog, neophodno je da zastupnik posjeduje ovlaštenje za zastupanje, da postupa u okvirima dobijenog ovlašćenja i da jasno, prepoznatljivo za nekog trećeg (drugu ugovornu stranu), nastupa u ime zastupanog. Lice koje preuzima pravne poslove je zastupnik, dok se ono lice u čije ime i za čiji račun se preuzima posao naziva zastupni. U zastupanju se pojavljuje i treće lice sa kojim zastupnik zasniva pravni odnos u ime zastupanog.
„Pravni posao nastaje izjavom volje pravnog subjekta. Pravni subjekt nekada ne može sam preduzeti pravni posao zbog pravnih ili faktičkih smetnji. Pravna smetnja je npr. poslovna nesposobnost deteta da ono samo punovažno preduzima pravne poslove. Faktička smetnja može nastati zbog boravka u drugom mestu, zauzetosti i sl. Institutom zastupanja omogućava se svim licima koja pravni posao ne mogu lično preduzeti, da to učine preko zastupnika.