Verbalna komunikacija

UVOD

“Nije važno šta, nego ko govori.”

Svaki čovjek, bez obzira na svoj status u društvu, dosta vremena tokom svog životnog vijeka provodi komunicirajući s drugima. Komunicira se iz više razloga: da bi se iskazala ljubaznost I prijateljstvo, da bi se neko pozdravio, da se prekine šutnja, da bi se došlo do nekih informacija koje čovjek smatra potrebnim i važnim za čuti…

Komunikacija je osnova čovjekovog sporazumijevanja i koordiniranja sa drugima, te predstavlja jednu od bitnijih vrijednosti koje karakterišu svaki sektor društva.
Komunikacija se obavlja isključivo između živih bića, i osnovni medij komunikacije je jezik.
Komunikacija se može definisati sa više aspekata, ali uglavnom predstavlja razgovor između dva ili više lica, u cilju međusobnog sporazumijevanja i razmjene poruka i informacija s nekim određenim ciljem, kao što su npr. Uspostavljanje novih međuljudskih odnosa, uspostavljanje poslovne saradnje, informisanje ciljne javnosti o izvršenim ili planiranim aktivnostima i sl.

Da bi komunikacija bila uspješna, potrebno je znati koristiti se svim vještinama unutar sistema komuniciranja. Sposobnost dobrog govora je stvar ličnih sposobnosti i karaktera konkretne osobe, ali kada je riječ o verbalnoj komunikaciji, neophodno je dodatno usavršavanje kulture izražavanja.

Verbalna komunikacija je govorna ili pisana komunikacija, te zahtijeva da se govori jasno, koristeći riječi koje su razumljive, prilagođavanje konkretnoj situaciji, ljubaznost i pažljivo slušanje sagovornika ili publike.

Glas je osnovno sredstvo u komunikaciji, a istovremeno je odraz i obilježje ličnosti. Primaran zadatak glasovnog obrazovanja govornika, jeste sticanje glasovne kondicije  i pravilna postavka glasa za nastupanje u medijima.
Intenzitetom, jačinom glasa može da se zadobije poverenje slušalaca. Prijatan ton i umjeren intenzitet ne plaše ljude. Oni smiruju i privlače slušaoca u priču.

1.    VERBALNA KOMUNIKACIJA

Još u vrijeme antičke Grčke i starog Rima, nastala su književna djela koja govore o umijeću komuniciranja. Jedan od autora takvih djela je Aristotel, djelo “Retorika”.
Savremena lingvistika tvrdi da je govor posrednik između misli i zvuka.
Govorom se mogu istaći razne emocije: smijeh, plač, pjevanje, upozorenje i sl.
“Za jednog od najvećih pravnika svih vremena, Cicerona, govorništvo predstavlja vještinu rječitog, elokventnog izražavanja u namjeri da se slušaoci ubijede u nešto.”

Verbalna komunikacija je oblik komunikacije na koji prvo pomislimo kada je riječ o komunikaciji. Zasnovana je na govorenju i slušanju, odnosno može biti usmena(sastanci, konferencije) i pismena(izvještaji, e-pošta).
Predstavlja upotrebu riječi oblikovanih u rečeničke izraze, koji su uređeni gramatičkim pravilima, i kojima se iskazuje neka misao.
Misao ili poruka se prenosi usmenim ili pismenim putem, sa namjerom da se nekom saopšti.
Taktika komuniciranja zavisi od profesije govornika, i od prirode situacije, odnosno informacije.

“Verbalna komunikacija kao socijalni fenomen najčešće se realizuje kroz govorni model.
Govorni model komunikacije, u formi iskaza izrađuju dvije komponente:
a)    Prva komponenta je namjera govornika da putem iskaza nešto saopšti, potvrdi, izmjeni i sl. Namjera govornika nije samo u tome da svojim iskazom vješto interpretira ili reprodukuje stvarnost, već i da dočara skrivene aspekte-naličje stvarnosti.
b)    Druga komponenta je sadržaj govora, odnosno vrsta, obim i struktura informacija koje su u strukturi govora i govornih činova koji kao dijelovi iskaza predstavljaju odraz stvarnosti.”

Efikasna verbalna komunikacija, kao i komunikacija uopšte, zavisi od nosioca iste,
odnosno menadžera-govornika. Bar što se tiče kompanija, menadžeri su osobe nosioci komunikacije sa klijentima, publikom ili ciljnom populacijom.
Logično je da menadžer mora imati odgovarajuće kvalifikacije i sposobnost dobrog govora, ali treba biti i svjestan brojnih faktora i negodovanja koja se mogu javiti u procesu prenošenja informacija.