Interpersonalana komunikacija i dinamički procesi interaktivnog sporazumevanja

UVOD
Interpersonalno komuniciranje je najrasprostranjeniji i elementarni oblik društvene komunikacije. Njegovo osnovno svojstvo je recipročnost razmjene poruka između dvije ili više osoba, neposrednim ili posrednim putem, uz recipročnu izmjenjivost uloga komunikatora i recepijenata i neposrednu povratnu vezu u procesu razmjene poruka. Interpersonalno komuniciranje može se shvatiti kao produžetak intrapersonalnog komuniciranja (koncipiranog kao dijaloški organizovanog razgovora) i kao posrednički nivo u recepciji poruka u procesu masovnog komuniciranja.Na interpersonalno komuniciranje utiče niz interakcijskih i kontekstualnih faktora. Među njima su najznačajniji:

1. motivi i ciljevi komuniciranja;
2. simboličke forme u kojima se ostvaruje;
3. stepen komunikativne kompetentnosti subjekata komunikacionog čina;
4. priroda odnosa koji su uspostavljeni ili se uspostavljaju;
5. socijalni kontekst u kojem se ostvaruje

Elementarnost i rasprostranjenost interpersonalnog komuniciranja prisutnog u svakodnevnici svakog od nas, proističu iz samog karaktera čovjeka, shvaćenog kao socijalnog bića. Jer, ne komunicira se radi samog komuniciranja, već da bi se postigao određeni cilj, odnosno postigla svrha komuniciranja. Na svakodnevnu praksu interpersonalnog komuniciranja ljude pokreću slijedeće tri filozofske pretpostavke:

1. ontološka;
2. gnoseološka;
3. aksiološka

Prva pretpostavka polazi od toga da je čovjek nesavršen i da mu je zbog toga potreban drugi čovjek da bi mu u punom smislu razvio svoju ličnost. Gnoseološka pretpostavka ističe čovjekovo traganje za istinom o sebi koja je uvijek nepotpuna. I na kraju dolazi aksiološka pretpostavka, koja polazi od toga da je u srži interpersonalnog komuniciranja želja da se kroz razgovor stvori nova vrijednost, jer se samo putem razgovora može doći do istine – jedne od vrijednosti.

OBLICI INTERPERSONALNOG KOMUNICIRANJA
Interpersonalna komunikacija može se razvrstati prema situaciji u kojoj se ona odvija. Postoji pet oblika prepoznavnja interpersonalne komunikacije, a to su:

1. formalna i neformalna;
2. javna ili privatna;
3. distancirana ili intimna;
4. ritualna ili otvorena; i
5. funkcionalna ili ekspresivna

1. Formalna ili neformalna interpersonalna komunikacija je razlika između proračunatog ili promišljenog, na jednoj strani, i spontanog korištenja komunikacijskih vještina na drugoj strani.

2. Javna ili privatna interpersonalna komunikacija je razlika u pogledu konteksta komunikacije; npr. Pri komunikaciji na javnom mjestu izbjegava se korištenje neverbalnih znakova i pokazivanje emocija.

3. Distancirana ili intimna interpersonalna komunikacija je razlika u kvalitetu odnosa i veza između učesnika komunikacije. Distancirana komunikacija znači veći stepen formalizma u govoru ili nastupu, dok intimna komunikacija svjedoči o čvršćim osnosima među ljudima.

4. Ritualna ili otvorena interpersonalna komunikacija je različita mogućnost predviđanja upotrebe određenog komunikacionog koda. Ritualizovana komunikacija je korištenje uvijek istog, ograničenog koda, koji svjedoči o jakim vezama i prisutnosti među učesnicina komunikacije.