1. UVOD
Socijalno osiguranje je oblik socijalne politike i socijalne zaštite kojim se
zaposlenima i članovima njihovih obitelji garantuje materijalno obezbeđenje i
zdravstvena zaštita
1
. Socijalno osiguranje uključuje: zdravstveno osiguranje, penzijsko i
invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Postoji obavezno osiguranje
kod koga postoji zakonska obaveza poslodavaca i zaposlenih da uplaćuju doprinose u
odgovarajuće fondove (PIO, Zdravstveni fond itd.) i dobrovoljno socijalno osiguranje
kod koga je uplaćivanje doprinosa zasnovano na dobrovoljnoj bazi. Osnovna prava iz
zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja garantovana su zakonom. Njihovo
ostvarivanje i druga prava regulišu fondovi osiguranja svojim aktima. Zakonima su
predviđeni obavezni vidovi zdravstvene zaštite za svo stanovništvo.
Socijalno osiguranje je stara tema, kao što je staro i samo čovječanstvo. Kolika je zrela
svijest čovjeka, današnjeg čoveka, na tom nivou zrelosti nalazi se i kvalitet socijalnog
osiguranja.
Njega ne treba gledati po ličnoj želji, tj. koliki nam je nivo socijalnog osiguranja
potreban, nego uopćeno, tačnije, kolika je najveća potreba za njim, a iz drugog aspekta
kolika je najveća donatorska mogućnost, a da rezultati rada davaoca ne budu ugroženi,
destimulisani. Najljepše bi bilo kada bi se zapravo radilo, tj. davalo, po sopstvenim
mogućnostima, a dobijalo, zarađivalo, po potrebama. Pošto ova ideja, ni kao hrišćanska,
a ni kao komunistička se nije ostvarila, i dalje ostajemo pri težnji ka jednom idealnom
socijalnom društvenom uređenju gdje kao prvo niko ne bi živio ispod jednog normalnog
nivoa i gdje bi svako imao hranu, odjeću, obuću, smeštaj sa minimalnim konforom,
odmor, mjesto i način za provođenje odmora, te zdrastvenu, invalidsku i dostojanstvenu
starosnu zaštitu, a na kraju nikako ne treba zanemariti i pravnu, moralnu, tj. jednom
riječu i ljudsku pravdu.
1
Politička enciklopedija, Savremena administracija, Beograd,1975.god., str.1012.
2
2. POJAM SOCIJALNOG OSIGURANJA
Socijalno osiguranje, osiguranim licima na principima obaveznosti, uzajamnosti i
solidarnosti, obezbeđuje zdravstvenu zaštitu i materijalna davanja u slučaju nastanka
pojedinih socijalnih rizika, kao što su bolest, starost, invalidnost, nezaposlenost i smrt. U
literaturi postoje različita terminološka i pojmovna određenja socijalnog osiguranja. Ono
je jedan od najvažnijih metoda socijalne politike, ono predstavlja metod zaštite lica
pogođenim socijalnim slučajem. Poslije metode socijalnog osiguranja kao metod
socijalne zaštite razvilo se socijalno obezbjeđenje. Ova dva metoda su u procesu razvoja
socijalne politike u stvari nastali jedan od drugog, tako je socijalno osiguranje tokom
svog sopstvenog razvoja preraslo u socijalno obezbeđenje.
Socijalno osiguranje, kao pojam, nije postajalo sve do buržoaske revolucije, ali kao
činjenica, tj. potreba za tim već je bila prisutna od početka klasnog, plemenskog društva,
gde je nastala prvobitna svojina na sredstvima za rada, a u raspodjeli i podjeli viška
vrijednosti, proizvoda. Pomenuta sredstva su prisvajali jači pojedinci, a slabijima bi
nešto udijelili po sopstvenom nahođenju.
U kapitalizmu radnici (klasa bez svojine sredstava rada) postali su slobodni i
pravno i ekonomski, a kao takvi osim svoje radne snage nisu imali ništa, pa u slučaju
bolesti ili starosti, ili zbog bankrota kapitaliste izgubili bi posao, što nije bilo rijetkost u
to vrijeme. Zbog toga, nastali su radnički pokreti, sindikati, koji su počeli da se bore za
poboljšavanje socijalnog stanja radnika.
Danas radnici imaju na tržištu verifikovanu i valorizovanu zaradu, zdravstveno i
penzijsko osiguranje, zaštitu za vrijeme nerada (ne svojom krivicom), a preko svojih
sindikalnih organa učešće i u upravljanju i raspodjeli viška vrijednosti, koje su stvorili sa
sredstvima za rada svojih poslodavaca.
2.1 Osnovna načela socijalnog osiguranja
4
Socijalno osiguranje je sastavni dio socijalne politike i njome usmjerenih
društvenih odnosa koji se odnose na obezbeđenje socijalno - materijalne, zdravstvene i
biološke sigurnosti osiguranika i osiguranih lica od pojedinih socijalnih rizika na
principu finansijskih doprinosa, uzajamnosti i solidarnosti. U bliskoj je vezi sa
socijalnim osiguranjem je pojam socijalnog obezbeđenja. To potvrđuje i Atlanska
povelja
2
u kojoj se kaže da „u cilju saradnje na ekonomskom polju treba naročito da se
obezbijede što povoljniji uvjeti rada, povoljnije ekonomske situacije i socijalne
sigurnosti’’.
U literaturi se pored termina socijalna sigurnost upotrebljava i termin socijalno
obezbeđenje. To su dva termina koja pokrivaju istu sadržinu. Inače, socijalno osiguranje
3
je jedna društvena vrijednost kojoj teži svako društvo, društvena grupa ili pojedinac.
Osnovna načela socijalnog osiguranja su:
1)
Načelo obaveznosti
– koje znači da se socijalno osiguranje sprovodi na osnovu
samog zakona, odnosno ne zavisi od volje radnika. Obavezno socijalno
osiguranje se odnosi na zaposlena lica, lica koja obavljaju samostalnu djelatnost i
na zemljoradnike, dok se osiguranje građana koji nisu obuhvaćeni obaveznim
osiguranjem uređuje zakonom, na osnovu principa dobrovoljnosti.
2)
Načelo potpunosti i sveobuhvatnosti
– koje znači da su socijalnim osiguranjem
obuhvaćena sva zaposlena i druga lica. Postoje tri kategorije lica koja su
obuhvaćena obaveznim socijalnim osiguranjem, a to su:
osiguranici
(lica koja su
izvorno osigurana po nekom ličnom statusu ili svojstvu – npr. radnici, lica koja
obavljaju samostalnu djelatnost i zemljoradnici), zatim
osigurana lica
(korisnici
prava koji su osigurani posredstvom osiguranika, kao štu su članovi uže obitelji,
ako nisu osigurani po nekom drugom osnovu) i
lica koja su osigurana samo u
2
Atlantska povelja, Wikipedia, 11. Mart 2014.god.,
http://sr.wikipedia.org/wiki/Atlantska_povelja
, Zadnji
put otvarano 10.01.2014.god.
3
Tintić, N., Radno i socijalno pravo, Narodne novine, Zagreb, 1972.god.
-
Nikola Tintić ističe da se sistem socijalne sigurnosti mora razvijati u pozitivnom smislu. On pod
tim podrazumeva ne samo to da su ljudi zadovoljili svoje sadašnje potrebe, već i da imaju
nesigurnu budućnost, u smislu da su oslobođeni straha za sutra.
5
Dvije karakteristike razlikuju socijalno od privatnog osiguranja. Prvo, socijalno
osiguranje je obavezno. Svako u određenoj grupi mora da bude osiguran i da plati
određenu sumu novca za doprinos. Zdravstveni doprinosi uplaćuju se prema
mogućnostima, a zdravstvena zaštita koristi se prema potrebama. Obično se doprinosi za
zdravstveno osiguranje računaju kao procenat od bruto ličnog dohotka, bez uzimanja
zdravstvenog rizika u obzir. Kad osoba (ili njihov određeni broj) plati doprinos, ta osoba
onda ima pravo na određene beneficije (zdravstvene usluge, bolovanje, itd.). Drugo,
socijalno osiguranje i beneficije propisani su zakonom i podzakonskim aktima. Zbog
toga, zapravo, govorimo o socijalnom ugovoru između pokrivene populacije i sistema.
Osigurana lica slažu se da uplate određenu sumu novca, uz uvjerenje da će taj novac biti
korišćen na fer i efikasan način, kako bi se finansirala zdravstvena zaštita i svih koji su
dio tog sistema.
Socijalno osiguranje nije smišljeno da obezbijedi univezalnu pokrivenost
stanovništva. Većina osiguravajućih paketa obezbijeđuje pokriće radnika u formalnom
sektoru. Kada neka zemlja želi da obezbijedi univerzalno pokriće, vlada mora da koristi
sredstva općeg dohotka kako bi dotirala doprinose za nezaposlene, siromašne, socijalno
ugrožene skupine isl.
Može se govoriti i o dva tipa socijalnog osiguranja. U okviru Bizmarkovog
modela
4
uspostavljaju se planovi socijalnog osiguranja, koji su pod upravom mnogih
neprofitnih organizacija i obično se nazivaju fondovima u slučaju bolesti. Mogu da se
takmiče ko će da privuče više osiguranika, ali po strogim pravilima. Međutim, problem
ovog sistema je štetna selekcija i visoki administrativni troškovi zbog privlačenja
klijenata. U nekim zemljama, planove socijalnog osiguranja održava samo jedna
agencija. Neki ekonomisti posmatraju socijalno osiguranje kao program koji se finansira
iz poreza, uglavnom zbog toga što je plaćanje doprinosa obavezno.
Međutim, postoje veoma bitne razlike između osiguranja koje se finansira od doprinosa
od općeg poreza i socijalnog osiguranja:
4
Benčević – Striehl, H., Ekonomika u zdravstvu, ptt.
-
“Sustav finansiranja na osnovi socijalnog zdravstvenog osiguranja naziva se i
Bizmark model
,
prema kancelaru Bismarcku za vrijeme čije vlasti je 1883.godine u Pruisiji po prvi put uveden
ovakav model financiranja zdravstvene zaštite”
7
