Saradnja porodice i vrtica

Uvod
Saradnja između predškolske ustanove i porodice je od najvećeg značaja za ostvarivanje ciljeva vaspitno-obrazovnog rada i polazi od stanovišta da porodica ima ključnu ulogu u životu deteta.Upoznavanje sa osnovnim karakteristikama porodice (socijalni, kulturni, ekonomski, obrazovni status…) doprinosi razvoju saradnje na način koji odgovara porodici i doprinosi ostvarivanju osnovnih ciljeva i zadataka vaspitno-obrazovnog procesa.
Kontinuirana saradnja vrtića i porodice doprinosi, kako razvoju deteta i unapređivanju rada vaspitača tako i razvoju roditeljske uloge.Prvi korak u planiranju saradnje predstavlja upoznavanje mogućnosti i očekivanja porodice.Osnovni principi saradnje sa porodicom baziraju se na negovanju partnerskog odnosa, poštovanju ličnosti i uloge roditelja, širokoj ponudi raznih mogućnosti za uključivanje roditelja,uvažavanju ideja roditelja, ideji da saradnja kao proces zahteva vreme, strpljivost i zajedničku odgovornost,profesionalnom u odnosu prema informacijama dobijenim od roditelja,poštovanju privatnosti porodice.
Uslov za zdrav i prirodan razvoj deteta je u prvom redu sređen porodični život. Život deteta u porodici je, prva, najveća i nezamenljiva škola za dete. Od odnosa koji u porodici vladaju , zavisi kakvo će biti dečje mentalno zdravlje. Uslovi koji postoje u porodici utiču da se dete uspešnije razvija ili zaostaje u razvoju. Prema tome, može se reći da se u porodici daje temelj celokupnog vaspitanja dece. Međutim, kao što su deca značajna za roditelje, ona su značajna i za naše društvo, predškolske ustanove, škole i radne organizacije. Društvo je podjednako odgovorno za vaspitanje kao i porodica.
Sve viši standard, složeniji proces proizvodnje, mnogobrojni međusobni drustveni uticaji, dinamičniji tempo života i rada, i sve zaoštrenija borba društvenih ideologija u svetu, doprinose da i vaspitanje najmlađih postane složenije i teže. Činjenica je da ovi faktori doprinonose porastu porodica u kojima roditelji sve manje vremena provode sa decom a sve su više predaniji poslu. Pred društvo se sada postavlja da preduzme neophodne mere i obezbedi uslove za normalan razvoj, pre svega dece zaposlenih roditelja.

Organizovano predškolsko vaspitanje postaje neophodnost savremenog života u smislu planskog i sistematskog delovanja na fizički i psihički razvoj predškolske dece, pa se na taj način smanjuju razlike koje proizilaze iz različitih socio-kulturnih porodičnih uslova i stvaraju ravnopravni uslovi za razvoj dece ovog uzrasta.

Ali, ta neophodnost predskolškog vaspitanja nikako ne treba da predstavlja, zamenu podičnom vaspitanju, niti da oslobađa roditelje obaveze vaspitanja svoje dece jer vaspitanje u vtiću je samo dopuna porodičnom vaspitanju. Što ukazuje na činjenicu da preškolske ustanove i porodicu treba kombinovati, a ne suprotsavljati. Veća isprepletenost porodičnog života i predškolskih ustanova, njihova važna uloga u razvoju i vaspitanju dece, zahteva da se mnogi elementi koji karakterišu porodično vaspitanje unesu u vaspitno-obrazovni rad sa decom u predškolskim ustanovama i obrnuto. Na taj način roditelji i vaspitači upućeni su na međusobnu saradnju kako bi obezbedili ujednačene sadržaje, sredstva i metode vaspitanja deteta.
Porodica ima veliku ulogu i u stavaranju osnova moralnog vaspitanja deteta. Ovo vaspitanje odvija se u porodici, pre svega, kroz interakciju članova šire porodice, i zavisi od međusobnih odnosa roditelja i odnosa roditelja prema samom detetu. Ono što je karakteristično za dete predškolskog uzrasta jeste da se ono indentifikuje sa ponašanjem svojih roditelja , kao i sa njihovim moralnim stavovima. U tom periodu ono je izrazito emocionalno vezano za svoje roditelje. Sve što se događa u porodici , utiče na dete tj. na stvaranje njegovog moralnog lika. U skladnoj porodici u kojoj postoje korektni odnosi, puni ljubavi i poštovanja dete stiče ljubav prema radu, poštovanje društvene imovine, i odraslih ljudi.