PROPAGANDNO KOMUNICIRANJE

POJMOVNO ODREĐENJE

Termin

'propaganda'

izveden je iz latinske riječi

propaganda

što znači

širenje, rasprostiranje.

U prvobitnom značenju

to je bio sinonim za djelatnost kojoj je cilj da preko odgovarajućih medija utječe na ljude mijenjanjem njihovih ideja i
stavova. Iz osnove ovog termina nastali su drugi pojmovi.

Propagator

(lat.

propagator

) je pobornik i širi neku ideju

(isto značanje ima i imenica

propagandist

Propagacija

(lat.

propagatio

)

u nauci, posebno u fizici, znači

rasprostiranje, uvećanje.

Propagandizam

su načela i način rada neke propagande, odnosno revnost u širenju ideja i

doktrina.
Nastanak same riječi se veže za početak 17. vijeka, tačnije za

1622. godinu

, kad je

papa Grgur XV

pri Vatikanu

osnovao specijalnu ustanovu za širenje vjere, pod nazivom

Congregatio de propaganda fide.

Nekoliko godina

kasnije je pri Vatikanu utemeljena i posebna škola za obuku propagandista.
Od tada do danas, riječ 'propaganda' je ušla u skoro sve jezike i malo je termina koji su tako općeprihvaćeni u
svjetskim relacijama. Sam pojam se najčešće koristi višeznačno, što je obično uslovljeno društvenom pozicijom onih
koji ga upotrebljavaju ili njihovom obrazovanošću.
Propaganda niakd nije sama sebi svrha. Njena smisao je u praktičnoj realizaciji. Propaganda je sredstvo u rukama
onog ko postavlja cilj i ko tim sredstvom rukuje radi postizanja tog cilja.

PROPAGANDA I KOMUNICIRANJE

Svaka komunikacija koja za rezultat ima socijalno povezivanje čovjeka sa drugim ljudima može se u širem smislu

nazvati komuniciranje (lat.

communicare

Ova riječ istovremeno znači

sabrati, skupiti, davati, nuditi, dijeliti nešto s nekim

Slovenački komunikolog

Franc Vreg

vidi porijeklo ove riječi u latinskom izrazu

comuni

s, što se obično prevodi kao

opšti,

zajednički

Fenomen komunikacije se izražava i kroz mogućnost da se ostvaruje različitim sredstvima. Za čovjeka je

karakteristična komunikacija riječima, ali su važne i druge vrste upućivanja poruka (izraz lica, pokreti tijela i sl.).

Između pojma propagande i komuniciranja postoje evidentne razlike. Komuniciranje u svom klasičnom značenju

podrazumijeva aktivnost u oba pravca, promet razmjene informacija.

Komunikacija

je posredovanje poruka

. To je

aktivan odnos između komunikatora i recipijenta u razmjeni informacija, ideja, stavova, mišljenja i podataka koji su
sadržaj poruke. Sposobnost ljudi da propagiraju, uvjeravaju i ubjeđuju utemeljena je prvenstveno na njihovoj sposobnosti
da komuniciraju.

Propaganda

predstavlja vrstu komunikacije čiji je smisao u ubjeđivanju, uvjeravanju i usmjeravanju

primatelja poruke.

Tako se propagandna komunikacija naziva i

persuazivnom komunikacijom

Propaganda je

komunikacija koja ima planski, organizovan i smišljen karakter

. U propagandi preovladavaju intencioni elementi sa

težištem na jednosmjernost.

U procesu komuniciranja učestvuju sve kategorije ljudi i sve društvene grupe. Propagandna poruka je izraz kojim

obično operiraju faktori društvenog utjecanja, kreiranja i usmjeravanja društvene moći (političari, ideolozi, rukovodeće
elite u kulturi, sportu, ekonomiji i sl.).

Na sličnosti i razlike ukazuju šeme komuniciranja i propagande. Šema masovnog komuniciranja podrazumijeva

sljedeće elemente:

komunikator;

informacija (poruka);

kanali (mediji);

recipijenti (slušatelji, gledatelji, čitatelji).

Šema propagandnog komuniciranja sadrži ove elemente:
-

kreator ili nosilac propagande;

komunikator;

poruka (informacija);

kanali;

ciljne grupe;

poželjno (modifikovano, novo) ponašanje recipijenata.

PROPAGANDA I INFORMIRANJE

Zbog sličnosti u poimanju njihovog značenja, propaganda i informiranje su dugo tretirani kao sinonimi. Tek se u

20. vijeku počela uočavati razlika između ova 2 termina.

Na suštinsku razliku između ova 2 pojma ukazuju izvorni izrazi koji su, u oba slučaja, nastali iz latinskog jezika.

Dakle:

propagare –

širiti, rasprostirati;

informare –

obavijestiti, izvijestiti.

U širem smislu informiranje se može odrediti kao nepristrasno obavještavanje javnosti o nečemu ili nekome, dok

propaganda ide za tim ne samo da obavijesti, nego i da putem odgovarajućih medija (najčešće mass-medija) utječe na
ljude, na njihove stavove, mišljenja i ponašanja.

Informacija posreduje događaj tako što ga za javnost opisuje u obliku vijesti, poruke, izvještaja, članka ili

komentara. Informacijom obično operiraju novinarstvo i publicistika. Informacija treba biti neutralna. Za razliku od
informacije, propagandna poruka ima sasvim drugi smisao. Njena je logika u postizanju cilja.
Informacija se daje u obliku koji će obezbijediti utjecaj i postići cilj koji odredi nosilac i kreator propagandne aktivnosti.

Glavna razlika je sljedeća: informacija slika stvarnost onakvom kakva ona jeste, a propaganda tu stvarnost

predstavlja onakvom kakvom se želi vidjeti.

Najbolji rezultati će se postići ako propagandna poruka sadrži tačne i provjerljive činjenice. No, ukoliko to cilj i

okolnosti zahtijevaju, propaganda ne izbjegava transformaciju informacija ili 'prilagođeno' korištenje podataka.

PROPAGANDA I MARKETING

Termin

marketing

(engl.

marketing

– trgovati) pojavio se polovinom 20. vijeka u SAD-u kao naziv za

'ekonomsku

aktivnost koja upravlja protokom roba i usluga od proizvođača ka potrošaču'.

Smisao marketinga u političkoj praksi je

da se što bolje, posebno u vrijeme izbora, 'proda' neki kandidat ili politička opcija.

Za razliku od propagande koja apeluje uglavnom na svijest i stavove recipijenata kako bi se obezbijedilo

odgovarajuće ponašanje, marketing je usmjeren na definisan potrošački potencijal (politički i ekonomski). Propagandna
aktivnost se može organizirati u skoro svim oblastima života, a marketinška uglavnom u političkoj i ekonomskoj sferi.

PROPAGANDA I REKLAMA

Razliku i sličnosti ove dvije kategorije najlakše je utvrditi ako se sagleda suština reklame.

Riječ 'reklama'

se više koristi u svakodnevnom narodnom vokabularu nego u stručnim krugovima.

Reklama

(lat.

alamare

– glasno vikati,

a reclamare

– ponovo uzvikivati)

znači otprilike što i javna preporuka, glasno isticanje riječima ili putem mass-

medija

dobrih svojstava neke robe i povoljnih cijena u cilju motiviranja potencijalnih kupaca.

Reklamu možemo

podijeliti na:

neposrednu

– reklama lice u lice; i

posrednu

– reklama putem masovnih medija.

U političkoj praksi funkciju sličnu reklami ima

agitacija

. To je javno pozicioniranje, naglašavanje dobrih svojstava

neke ideje, političke opcije, stručnog kandidata.

Reklama je imala svoj razvojni put. Korijeni potiču od vremena kada je prodavac hvalisao svoju robu na

štandovima, isticao reklamne natpise, privlačio pažnju pomoću bubnja i trube. Kasnije je taj reklamni sadržaj proširen
raznim svjetlosnim efektima na zidovima prodajnih objekata. Na sličan način reklamirane su odluke i mudrost vladara,
njihova moć i namjere.

Razlika između propagande i reklame nastaje u ovom vijeku, kada propaganda postaje složena aktivnost

imanentna svim sferama života, a reklama postaje samo sredstvo za postizanje ciljeva i zadataka propagande.

PROPAGANDA I MANIPULACIJA

Shvatanje propagande kao komunikacijske manipulacije, posljedica je, u historijskom smislu, zloupotrebe naučnih

dostignuća i praktičnih mogućnosti do kojih se dolazilo u sferi ideologije, politike, religije i ekonomije. Stanovit odbojan
prizvuk je ukorijenjen u vrijeme realizacije zloglasnih staljinističkih i fašističkih projekata koje su personificirale vođe
bivšeg SSSR-a i Trećeg Rajha. Međutim, ima bezbroj primjera koji govore o neograničenim mogućnostima propagande u
ostvarivanju humanih i progresivnih ciljeva. Takva je npr. bila propaganda antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom
ratu, kao i propagandna aktivnost koja je bila usmjerena ka slamanju agresije na BiH. Sličnu ulogu ima i savremena
propaganda demokratskih društava u kojima su vrhovni principi osnovne civilizacijske vrijednosti: ljudska prava.

PROPAGANDA I NEPROPAGANDA

U savremenim uslovima komuniciranja vrlo je teško odrediti granicu na kojoj počinje ili prestaje propaganda.

Svaka komunikacija među ljudima, od običnih razgovora u porodici, do onih na političkim skupovima ili ćaskanjima na
ulici, utječu na ljude, ali ipak te aktivnosti nisu propaganda, jer ne sadrže plansko usmjeravanje ka oblikovanju stavova,
mišljenja i ponašanja. Ako propaganda ima obilježje svjesne, svsishodne, planske aktivnosti, nepropagandom se može
nazvati interakcija među ljudima koja ne posjeduje pomenute atribute, interakcija koja je rezultat slučaja, prolaznih
okolnosti, nenamjernog i usputnog komunikativnog djelovanja.

PROPAGANDA KAO PLANSKA I ORGANIZIRANA AKTIVNOST

Propagandu možemo definirati kao svjesnu, planski usmjerenu komunikacijsku aktivnost usmjerenu na

mijenjaje i modeliranje mišljenja, stavova i ponašanja prema interesu i zamislima onog ko propagandu organizira
i realizira shodno unaprijed određenom cilju.

Ova definicija sadrži u sebi 5 bitnih elemenata:

Na prvom mjestu je uslovljenost propagandne aktivnosti ciljevima. Propaganda se uvijek organizira sa
preciznim ciljevima, sa definisanom (prikrivenom ili otvorenom) namjerom pojedinaca, grupa, institucija,
političkih i ekonomskih centara moći.

Drugo, u propagandnom procesu uvijek postoji neko (pojedinac, grupa, organizacija, firma) ko propagandnu
aktivnost organizira. Radi se o subjektu propagandnog djelovanja, o nekom ko svjesno organizira čitav
proces i u tom smislu obezbjeđuje osnovne pretpostavke za uspješnu realizaciju zadatka (materijalna i
tehnička sredstva, kadrovi i sl.). Oni po pravilu utvrđuju strategiju i osnovne pravce propagandnih akcija, a
sama realizacija se povjerava specijaliziranim organizacionim oblicima propagandnog djelovanja.

Treći važan element su mediji za posredovanje propagandnih poruka. To su obično štampa, radio, televizija,
tribine i drugi mediji masovnog komuniciranja. Mediji propagandne komunikacije tipa 'licem u lice' su
razgovori, mitinzi, tribine, itd. Glavno sredstvo propagande u ovim medijima je usmena riječ, zatim izgled
govornika, njegovi pokreti i sl.

Četvrti element ukazuje na obavezno prisustvo ciljne grupe, konzumenta propagandne poruke, prema kojem i
zbog kojeg se i organizira propagandna aktivnost. Propagandna aktivnost se uvijek usmjerava prema
unaprijed određenoj publici s ciljem da se utječe na njene stavove, mišljenja i ponašanja.

Peti element je sama propagandna poruka kao misaono jezički ili nejezički sadržaj koji se konstruira i
posreduje radi djelovanja na publiku, tj. recipijenta.

Početkom 20. stoljeća propaganda postaje područje intenzivnih teorijskih eksplikacija koje za cilj imaju postizanje

što boljih rezultata u domenu propagandne prakse. Posebna pažnja se posvećuje ratnoj i političkoj propagandi u
kontekstu priprema velikih sila za prvi ratni obračun planetarnog razmjera – Prvi svjetski rat. U Prvom svjetskom ratu
propaganda postaje jedno od najubojitih sredstava za ostvarenje ratnih ciljeva.

Dinamika događaja je zahtijevala brže prenošenje propagandnih poruka. Stoga počinje korištenje radija kao

najbržeg medija komuniciranja, a sve se masovnije upotrebljavaju i leci, plakati i zvučnici.

Mediji ne služe samo za prenošenje vijesti koje se tiču njihove zemlje, već i onih iz neprijateljskih država, pri

čemu se poruke formulišu tako da podstiču defetizam i demoralizaciju.

Posebna pažnja se poklanja stvaranju odgovarajuće 'slike' u inostranstvu kako bi se obezbijedila naklonost

međunarodne javnosti i kako bi se druge države podstakle na savezništvo. Njemačka je svoju propagandu usmjeravala
prema arapskim zemljama, a Velika Britanija prema SAD-u.

IDEOLOGIZACIJA PROPAGANDE U 20. VIJEKU

Uočavajući značaj propagande, mnoge zemlje nakon Prvog svjetskog rata podstiču naučna istraživanja
propagandne komunikacije kako bi povećale efikasnost. U tom vremenu uobličena su 3 propagandna modela. Svaki
od njih je ostavio trag u povijesti propagande i komuniciranja uopće. To su:

komunistički model agit-prop informiranja;

fašistički model propagande;

građanski koncept slobodnog informiranja i propagande.

AGIT-PROP INFORMIRANJE

Komunistička ideologija je utemeljila specifičan koncept javnog komuniciranja. Realizacija tog koncepta bila je u
nadležnosti specijalnih institucija komunističke partije, zaduženih za pridobijanje 'narodnih masa' i obezbjeđenje
podrške 'radnika seljaka i poštene inteligencije' partijskoj eliti na vlasti.
U praksi je razvijen specifičan model institucionaliziranja propagande poznat pod nazivom

agit-prop

(agitacija i

propaganda). Riječ je o posebnim partijskim tijelima zaduženim za planiranje, usmjeravanje i organiziranje partijske
propagande i agitacije na način da obezbjeđuje dominaciju partijskih interesa u svim sferama konkretnog društva.
Najznačajnije dužnosti u sistemu komuniciranja povjeravane su najistaknutijim članovima Partije. Iako je osnovni
koncept agit-prop informiranja utemeljen u djelima marksista u 19. stoljeću, 20. stoljeće je bilo vrijeme realizacije
agit-propa u praksi. Moguće je uočiti 4 faze u njihovom razvoju. To su agit-propi Oktobarske revolucije (lenjinistički
model), staljinistički model agit-propa, samoupravni model agit-propa (titoistički model) i kineski agit-propi 'velikih
skokova' (maocetungovski model).
Za agit-prop je vezana još jedna institucija tipična za komunistički sistem informiranja. To je institut političkih
komesara. Njima je neposredno podređena organizacija i realizacija propagande i informiranja. Oni su u agit-
propima angažirali samo ljude od partijskog povjerenja, bezgranično odane vrhovnoj partijskoj vlasti, ali i sposobne i
kvalificirane za nametanje komunističkih ideja i doktrina.
Na mase se utjecalo primamljivim parolama i primjenom originalnih metoda komuniciranja u kojima je faktor ličnog
primjera igrao vrlo važnu ulogu. Agit-propovci isticali su se skromnošću, oratorstvom, istrajnošću, spremnošću za
žrtvovanje za 'revolucionarnu stvar'.

FAŠISTIČKI MODEL PROPAGANDE

Zloupotreba propagande dosegla je vrhunac u zemljama sa fašističkom ideologijom i politikom.
Koncept fašističke propagande utemeljen je i razrađen u vrijeme vladavine njemačkih nacista od 1933. do 1945.

godine. Idejni tvorac fašističkih modela bio je njemački ministar za 'narodno prosvjećivanje i propagandu'

Jozef

Goebbels

. Goebbelsovog propagandnog modela pridržavali su se, sa manjim ili većim modifikacijama, svi diktatorski,

nacionalistički i fašistički režimi u prošlosti i sadašnjosti. Osnovno obilježje toj propagandi davala je fašistička doktrina
utemeljena na teoriji 'krvi i tla', na glorifikovanju vlastite nacije i nipodoštavanju drugih. Na osnovu te teorije vođena je
politika osvajanja tuđih teritorija i genocida nad drugim narodima.

Propaganda je u realizaciji fašističke politike imala izvanredno važnu ulogu.

Lineberger

u svom djelu

Psihologija

ratovanja

ističe da je nacionalna propaganda bila moćno sredstvo indoktriniranja Nijemaca fašističkom ideologijom i

slijepoj poslušnosti Hitleru kao vrhovnom vođi. Goebbels je propagandu tretirao kao jedno od najvažnijih političkih znanja
i osnovni element svake državničke mudrosti. Njegov koncept propagande Lineberger naziva

propagandna štapa,

jer

koristi sva raspoloživa sredstva (medije, oružje, ekonomski pritisak, diverzije). Lineberger navodi Hitlerovu misao da je

'propaganda strahovito oružje u rukama čovjeka'

koji zna njome rukovati.

Zahvaljujući orkestriranoj, sinhroniziranoj i agresivnoj propagandi, vješto kombiniranom sa surovom silom, fašisti

su po pravilu uspijevali opčiniti ogromne mase i usmjeriti ih ka realizaciji fašističkih ciljeva. Do otrežnjenja je dolazilo tek
onda kada su fašističke vojne mašinerije bile poražene, a zemlja ekonomski uništena.

Doob navodi 19 osnovnih načela fašističkog modela komuniciranja: obaveza utvrđivanja, planiranja i vođenja

propagande iz jednog centra; maksimalan oslonac na podatke dobivene istraživanjem javnog mnijenja i obavještajnim
putem; kontinuirano procjenjivanje stvarnog učinka; demoralizacija protivnika (vojnog, političkog ili ekonomskog);
dostupnost svih informacija koje centrima za propagandnu aktivnost mogu pomoći u realizaciji propagandnih ciljeva;
propaganda treba, shodno principu zanimljivosti, da koristi medije koji pobuđuju pažnju; itd.

Fašistički model propagande pokazao se izuzetno efikasnim u kombinaciji sa diplomatskim postupcima i vojnim

mjerama. Propagandom je Hitler djelovao u 2 pravca: prema međunarodnoj javnosti i međunarodnim političkim faktorima
koje je uspijevao ubijediti da Njemačka nije za rat, i čime je smanjivao njihovu predostrožnost; i prema unutrašnjoj

javnosti u kojoj je raspaljivao fanatičnu mržnju prema svemu što nije 'arijevske rase' i što stoji na putu njemačkoj namjeri
da porobi svijet.

KONCEPT SLOBODNOG INFORMIRANJA I PROPAGANDE

Građanski koncept slobodnog informiranja i propagande utemeljen je u zapadno-evropskim demokratskim

društvima. Ukorijenjen je u vrijeme američkog rata za nezavisnost. SAD su prve proklamovale slobodu štampe, okupljanja
i dogovora, i to kodificirale u ustavu pred kraj 18. stoljeća. Prioriteti tog koncepta su ljudska prava i slobode, sloboda i
pluralizam informiranja i kodifikacija prava i sloboda u međunarodnim i nacionalnim okvirima.

Ovaj koncept daje osnovno obilježje savremenom svjetskom sistemu komuniciranja. Posljednjih godina

karakteriziraju ga sljedeći elementi:

dominacija SAD-a i zapadne Evrope u plasiranju znanja i podataka u svjetskom sistemu komuniciranja;

dominacija zapadnih zemalja u posjedovanju tehnološke baze za prenos poruka i podataka;

dominacija engleskog i drugih zapadnoevropskih jezika na polju komuniciranja u svijetu.

Ova 3 monopola obezbjeđuju prednost razvijenim građanskim demokratskim društvima u nametanju njihovih

vrijednosti i interesa.

U sučeljavanju 3 pomenuta koncepta javnog komuniciranja, apsolutnu prevagu je odnio model koji zagovara

pravo na slobodu informiranja i propagiranja. Taj model sada daje osnovno obilježje svjetskom sistemu komuniciranja.

PROPAGANDA U VRIJEME 'HLADNOG RATA'

Odmah nakon Drugog svjetskog rata došlo je do propagandnog sukoba između glavnih sila antihitlerovske

koalicije, između SAD-a i bivšeg SSSR-a. Uz SAD su stale sve vodeće zapadno-evropske zemlje, a Sovjetski Savez je
okupio svoje satelite. Doskorašnji saveznici su postali žestoki protivnici. Sukob je izbio prvenstveno na ideološkoj ravni.
Podjela između demokratskog i socijalističkog svijeta bila je totalna.

Konfliktni odnosi su bili najvidljiviji u sferi komuniciranja. Sovjetski blok je izgradio čitav sistem tehničkih prepreka

kako bi onemogućio svaku normalnu komunikaciju sa zapadnim svijetom. Podignut je čitav niz barijera koje su bile u
funkciji razdvajanja i čiji je zadatak bio da onemoguće eventualnu infiltraciju 'nezdravih kapitalističkih informacija' koje bi
mogle zatrovati 'zdravu svijest socijalističkog čovjeka'.

U demokratskom svijetu tako utvrđena granica dobila je naziv 'gvozdena zavjesa'. Sovjetski blok je nastojao

onemogućiti komuniciranje među ljudima i narodima na sve moguće načine. U tom cilju se podiže Berlinski zid i ogromne
prepreke na drugim granicama. Kontakti između ljudi i naroda dva suprotstavljena vojna i politička bloka bili su svedeni na
najmanju mjeru. Borba za prestiž trajala je na svim poljima, a posebno je bila izražena u domenu propagande.

Najširi pojam koji je obuhvatao ove vrste međunarodnog sukoba u trajanju od 45 godina (od 1945. do 1990.

godine), je

hladni rat

. Sam termin 'hladni rat' u javnosti se počeo koristiti nakon što je poznati američki novinar Walter

Lippman 1947. godine objavio knjigu

The Cold War

. On je pojam posudio iz francuske terminologije u kojoj izraz

la guerre

froid

označava propagandno-psihološku i političku aktivnost suprotnih političkih snaga. Nakon Drugog svjetskog rata

termin je ušao u sve svjetske jezike i bio je sinonim za zategnute odnose između dva bloka – Zapadnog i Istočnog, i za
nenormalnu komunikaciju među njima.

Propagandna aktivnost zasnivala se na osnovnim političkim doktrinama. Američku doktrinu utemeljio je Truman

1947. godine (tzv. Trumanova doktrina). Njena uporišna tačka je stav da je sovjetski komunizam smrtna opasnost za
demokratiju u svijetu i da se toj opasnosti treba oduprijeti svim sredstvima. Sovjetska doktrina imala je polazište u tezi da
'američki imperijalizam' ima pretenzije na cijeli svijet, da je vinovnik međunarodnih kriza, te da je agresivnom
propagandom narušio sistem međunarodnog komuniciranja.

Osnovno obilježje hladnog rata je odsustvo normalnog međunarodnog informiranja. S tim ciljem su osnivani

specijalni centri za propagandna dejstva.

Hladni rat je zapravo bio najveći propagandni rat u povijesti, vođen prvenstveno sredstvima i metodama političke

propagande.

POVIJEST PROPAGANDNIH AKTIVNOSTI PREMA BiH

Povijest propagandnih aktivnosti koje su u prošlosti organizirale pojedine zemlje sa ciljem destabilizacije BiH

duga je koliko i historija političkih, ekonomskih i teritorijalnih aspiracija prema BiH. Centri iz kojih su pokretane te
aktivnosti nalazili su se isključivo u evropskim prijestolnicama. Najčešće su bili locirani u neposrednom bh. susjedstvu
(Beogradu, Zagrebu, Cetinju ili Podgorici), ali i u nekim značajnijim prijestolnicama velikih evropskih sila (Carigradu,
Moskvi, Veneciji, Rimu, Parizu, Londonu, Budimpešti i Beču).

U organiziranju odgovarajućih propagandnih akcija, tokom protekla dva stoljeća, najuporniji su bili pojedini centri

moći u Zagrebu i Beogradu. Historija osvajačkih planova Hrvatske i Srbije prema BiH je, zapravo, historija njihovih
propagandnih napora u pravcu destruiranja cjelovitosti, državnosti i međunarodnog identiteta BiH. Propaganda je u tom
vremenu bila najefikasnije sredstvo ostvarivanja velikodržavnih koncepcija.

Propaganda iz Beograda i Zagreba prema BiH imala je u prošlom i ovom stoljeću 2 glavna zadatka:
-

promijeniti socijalna stanovišta bosanskih katolika i pravoslavaca u pravcu njihove nacionalne identifikacije
kao Srba i Hrvata, i njihovo inkorporiranje u hrvatski, odnosno srpski nacionalni korpus.

destruirati identitet samih Bošnjaka, istrajno ih uvjeravajući svim propagandnim sredstvima da oni nisu to što
jesu, nego da su 'Hrvati islamske vjeroispovijesti' (stav propagandno-političkih centara iz Zagreba), odnosno
da su 'Srbi islamske vjeroispovijesti' (stav propagandno-političkih centara iz Beograda).

Propagandu Beograda i Zagrebu karakterisala je

agresivnost, sinhronizovanost i upornost.

PROPAGANDA U VOJNOJ NAUCI

Za vojne nauke propaganda je sredstvo za postizanje ratnih ciljeva na taktičkom i strateškom nivou. Radi se o

nesmrtonosnom oružju kojim se, uz adekvatnu primjenu, mogu postići bolji rezultati nego ubojitim sredstvima. Upotrebom
tog oružja bavi se posebna grana propagande – ratna ili vojna propaganda.

PROPAGANDA U TEOLOGIJI

U okviru teologije su napisane brojne rasprave koje se bave pitanjima mogućnosti utjecanja na ljude i njihovog

pridobijanja za neko vjersko učenje. Sama institucija misionarstva je praktična realizacija propagandnih projekata
usmjerenih ka stvaranju predispozicija za prihvatanje religije. Osnovna propagandna stanovišta u teologiji utemeljena su
na porukama iz svetih knjiga u kojima se nalaze Božije naredbe, saopćene ljudima preko Božijih poslanika. Uvjeravanjem
recipijenata u istinitost vječnih kategorija vjerovanja bavi se posebna propagandna grana – vjerska propaganda.

PROPAGANDNE METODE

U domenu propagande se koriste iste metode koje su prisutne i u drugim društvenim naukama. To su:
- metod analize sadržaja;
- sociometrijska metoda;
- metod terenskih istraživanja;
- metod analize arhivske građe i dr.
Za realizaciju istraživanja na terenu koriste se brojne tehnike. U propagandnim istraživanjima najprisutnije tehnike

su posmatranje, upitnik, anketa, testiranje, analiza građe i dr.

Sličan metodološki postupak se ostvaruje u pripremi i realizaciji propagandnih aktivnosti. Tim aktivnostima

prethodi izrada konkretnog propagandnog plana koji se naziva još i media plan. On sadrži sljedeće elemente:

1. Cilj (definisanje teme, značaj, očekivani efekti);
2. Nosioci propagandne aktivnosti (glavni nosilac i saradnici);
3. Mjesto realizacije propagandne aktivnosti (fabrika, grad, općina, regija);
4. Vremenski okvir (vrijeme potrebno za realizaciju, faze);
5. Ciljne grupe (potencijalni glasači, punoljetni građani, omladina, penzioneri, domaćice, izbjeglice, i dr.);
6. Način realizacije (direktna ili indirektna komunikacija);
7. Mediji (mass-mediji, mediji tipa 'face to face', mediji slobodnog prostora, kombinovani, te određene emisije na

radiju, tv-u i sl.;

8. Potrebna sredstva za realizaciju propagandne aktivnosti (tehnička i novčana sredstva);
9. Vrijeme završetka aktivnosti i analiza rezultata.
Izrada media plana propagandnih aktivnosti podrazumijeva raspolaganje relevantnim podacima o svim

aspektima akcije. Sve to govori da je bavljenje propagandom izuzetno složen posao kojim se mogu uspješno baviti samo
ljudi velikog teorijskog znanja i praktičnog iskustva.

Postoji više podjela propagandnih metoda i postupaka. Najadekvatnijom se čini podjela na 2 grupe, na:

metode stvaranja odgovarajućih emocionalnih stanja;

metode 'prilagođavanja istine'.

METODE STVARANJA ODGOVARAJUĆIH EMOCIONALNIH STANJA

Smisao korištenja raznih propagandnih metoda i postupaka je najčešće u stvaranju odgovarajućih emocionalnih

stanja kod pojedinaca i grupa, kako bi se putem emocija djelovalo na njihovu svijest i tako obezbijedili uslovi za željeno
ponašanje. Poznato je da u istoj situaciji neće jednako djelovati plašljivi ljudi i oni čiji emotivni naboj karakteriše mržnja.

Postoji više metoda stvaranja odgovarajućih emocionalnih stanja. Najčešće se u propagandnoj metodi koriste

metode

ubjeđivanja, identifikacije i stvaranja negativnih i pozitivnih osjećanja.

Ubjeđivanje

u propagandi se vrlo često koristi radi usmjeravanja ponašanja ciljnih grupa. To je jedan od

najstarijih propagandnih postupaka. Koristi se u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i vjerskoj propagandi. Ubjeđivanje ima
prvenstveno za cilj da nagovori individuu ili grupu da napusti svoje aktuelne stavove i zamijeni ih novim stavovima koje
preferira određeni kreator propagandnih poruka. Karakteristična je za političku praksu demokratskih društava. Željeno
ponašanje ljudi moguće je obezbijediti primjenom propagandne metode

identifikacije

korisnika propagandnih poruka sa

određenom osobom (istaknutim političarem, ratnim herojem, sportskim šampionom, afirmisanom kulturnom i javnom
ličnošću). Mase ljudi se identificiraju sa svojim idolom, svojim 'vođom' i nastoje se ponašati kao 'on'. U odnosu na motive,
moguća je pozitivna i negativna identifikacija.

Pozitivna identifikacija podrazumijeva postojanje zajedničkih elemenata između 'idola' i onog ko se identificira s

njim. Intenzitet identifikacije nije isti i različit je od čovjeka do čovjeka. U propagandi i psihologiji poznata je i tzv.

odbrambena identifikacija

. Ona je izraz potrebe ljudi da u trenucima kriza rješenje traže u kolektivu.

Propagandni postupak negativne identifikacije se realizira po uobičajenom receptu: nakon određene manifestacije

narodnog nezadovoljstva, demagoški se daje za pravo narodnoj kritici. Potom se, preko medija, koji su pod kontrolom
vlasti, narodu otkriva 'pravi krivac'. To su, po pravilu, 'neprijatelji iz inostranstva i njihovi domaći pomagači'.

Metod izazivanja negativnih i pozitivnih osjećanja

se vrlo često koristi u svim propagandnim granama. Sadržaj

ove metode je postupak izazivanja i podsticanja mržnje. Pri tome se polazi od činjenice da svaki čovjek, kao društveno
biće, gradi odnose sa drugim ljudima na osnovu povremenih i trajnih osjećaja. Dva suprotna osjećaja se često koriste u
propagandnoj praksi. Riječ je o mržnji i ljubavi. Ratna i politička propaganda sklone su osloncu na mržnju, dok vjerska,
kulturna i ekonomska propaganda radije koriste osjećanja sa pozitivnim predznakom (simpatije, ljubav i sl.).