Bračni drug kao zakonski nasljednik

Brak je društveni odnos koji je tokom vremena postao pravno uređen odnos i poseban porodični pravni institut. Ne može se definisati u sveopćem značenju za sve narode i za sva vremena. Moderni zakonodavac se suzdržava od pokušaja da predoči neku određenu sliku braka. U europskim zemljama razvile su se o braku određene općepriznate predodžbe. Temeljne predodžbe o braku povezane su u nekoliko njegovih trajnih obilježja kao što su: Načelo pristanka na brak, a to znači da se brak može zasnovati samo na slobodnoj odluci muškarca i žene, dobrovoljnost.Monogamija jer se u vjerskom i kulturnom krugu brak shvaća kao duhovna i tjelesna zajednica.Dobrovoljni pristanak i izjava moraju biti date pred matičarem koji ima svojstvo državnog službenika.
Sklapanjem braka nastaje novi pravni odnos. Pravno uređenje tog odnosa sastoji se u propisivanju sadržajno različitih pravnih pravila. Dio tih pravila čine norme o sklapanju braka, a u njima pravni poredak određuje ko može sklopiti brak, pretpostavke za brak te postupak sklapanja braka. Brak se prema odredbi porodičnog zakona može sklopiti saglasnom izjavom žene i muškarca građanskom (obaveznom) i vjerskom (neobaveznom) obliku. Pravo na sklapanje braka priznato je i zaštićeno u međunarodnom sistemu prava čovjeka.
Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak, jer mjesna nadležnost za sklapanje braka nije određena. Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.