Zdravstvena nega

1. UVOD
Proces zdravstvene nege je važan kako bi se mogla uspostaviti komunikacija između pacijenta i medicinske sestre.
Jednu od svetski priznatih i najpoznatijih definicija procesa zdravstvene nege dala je medicinska sestra, teoretičar i predavač, Virginia Henderson. Njena teorija govori kako se svakom pojedincu treba pristupiti individualno, uz puno strpljenja, ali rad medicinske sestre trebao bi biti timski. Važno je proceniti bolesnikove potrebe, planirati njihovo zadovoljavanje, zadovoljiti ih i na kraju uspešno oceniti. Edukacija je također neizostavni deo sestrinske prakse. Svaki čovek se razlikuje s obzirom na životne navike, starost, pol, veru, društveni i imovinski status, stepen obrazovanja i vrstu bolesti zbog koje je u bolnici pa se tako i potrebe zadovoljavaju na beskonačno različite načine. Komunikacija, kao vrlo složen proces, predstavlja stručnu kompetenciju kojom medicinska sestra raspolaže tokom pružanja medicinske nege. U radu su prikazani faktori koji pospešuju kvalitet komunikacije, kao i oni koji je otežavaju. Prikazani su rezultati istraživanja na području komunikacije s ciljem dodatne razrade svih potrebnih promena za poboljšanje kvalitete komunikacije. Naglašava se razvoj odnosa poverenja i poštovanja, uvažavajući bolesnika kao osobu u društveno – profesionalnom odnosu, što čini suštinu medicinske i sestrinske prakse. Predmet ovoga seminarskog rada je tema načela i osobine procesa zdravstvene nege. Svrha i cilj seminarskog rada je objasniti načela procesa zdravstvene nege.

2. NAČELA PROCESA ZDRAVSTVENE NEGE
Načela procesa zdravstvene nege kao teorijski koncept zahteva objašnjenja koja se odnose na:
• Usmerenost na pacijenta
• Uvažavanje pacijenta kao subjekta
• Celovitost zbrinjavanja pacijenta
2.1. Usmerenost na pacijenta
Pri usmerenost na pacijenta naglašava se važnost postignutog, a ne učinjenog i teži se ka celovitom zbrinjavanju svakog pojedinca. Također pri usmjerenosti na pacijenta, pacijent dolazi u centar dešavanja. Zdravstvena nega ostvaruje se kroz podelu zadataka i pri tome se naglašava kvalitet i pravovremenost zadataka, a izostaje ocena efikasnosti postignutog.
2.2. Uvažavanje pacijenta kao subjekta
Uloga medicinske sestre i pacijenta u zdravstvenoj nezi se međusobnodopunjuju. Medicinska sestra je uvek aktivni član iako njena uloga obuhvata različite angažovanosti od podrške do potpune pomoći bolesniku. Pacijent postaje pasivan kada postaje potpuni objekt zdravstvene nege odnosno kada se nalazi u komi. Ukoliko se pacijenta prihvati kao aktivniučesnik tokom zdravstvene nege, podrazumeva se da to bude u skladu sa njegovim sposobnostima i mogućnostima. Također treba naglasiti da uključivanja pacijenta u zdravstvenu negu čine individualističke orijentacije u zdravstvenoj politici. Postoje tri javno – zdravstvene orijentacije, a to su paternalistička, profesionalna i individualistička. Prema paternalističkoj za zdravlje bolesnika odgovorna je država, prema profesionalnoj za zdravlje pacijenata odgovorni su zdravstveni radnici, a prema individualističkoj orijentaciji osposobljeni i prosvećeni pacijent je jedino sposoban, a prema tome i odgovoran za unapređenje svog zdravlja. V. Henderson ističe da medicinska sestra doprinosi što bržem osamostaljenju pacijenta u zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, dok se značaj te ideje u teoriji D. Orem odražava u samom nazivu. Oba autora ističu da uloga medicinske sestre obuhvata podučavanje pacijenta pozitivnom zdravstvenom ponašanju. Iz konteksta uvažavanje pacijenta kao subjekta trebalo bi se istaći egzistencijalni aspekt humanističkih teorija prema kojima je čovjek odgovoran za samog sebe, sposoban upravljati svojim razvojem i donositi vlastite odluke. Istraživanja K. M. Ziemanna sprovedena 1989. godine potvrđuju kako je moguće pacijente intenzivne nege sa akutnim infarktom miokarda aktivno uključiti u planiranje zdravstvene nege. Razlozi za aktivno učestvovanje pacijenta u zdravstvenoj nezi ne znače uključivanje pod svaku cenu nego u skladu s pacijentovim potrebama i sposobnostima.