SVEUČILIŠTE U RIJECI
FAKULTET ZA MENADŢMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU
SVEUČILIŠNI PREDDIPLOMSKI STUDIJ
ANTONIO
IVA
MATEJ
INDUSTRIJSKA I PODUZETNIČKA POLITIKA EUROPSKE UNIJE
SEMINARSKI RAD
OPATIJA, 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
FAKULTET ZA MENADŢMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU
SVEUČILIŠNI PREDDIPLOMSKI STUDIJ
INDUSTRIJSKA I PODUZETNIČKA POLITIKA EUROPSKE UNIJE
SEMINARSKI RAD
Naziv kolegija: Ekonomika europe
Studenti: Antonio
Iva
Matej
Opatija Svibanj 2013.
2
UVOD
Europska unija je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju
zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina
zaposlenosti, te zaštita prava i interesa graĎana. Današnja Europska unija rezultat je
polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20.
stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao sektorsko udruživanje država članica u
sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik (osnovane 1952. Pariškim ugovorom), a nekoliko
godina poslije proširio se i na druga područja: nuklearnu energiju u okviru Europske zajednice
za atomsku energiju (Euratom) i na druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u
sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ). EEZ i Euratom osnovane su Rimskim
ugovorima 1958. godine. Iako je isprva integracija bila gospodarska u temelju joj je na
oduvijek bila politička ideja približavanja europskih država. Gospodarska integracija doista je
dovela do širenja suradnje i na druga područja. Današnja je Europska unija, osim za uspostavu
i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograĎenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom
eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu
zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas suraĎuju i u
područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska
politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuĎa. Europske su zajednice prerasle u Europsku
uniju 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta. Od tada Europska unija
provodi politike na raznim područjima kako bi se osigurao razvitak svih država članica te da
ona postane vodeća gospodarska regija u svijetu. Europska unija provodi više politika kao što
su carinska politika, poljoprivredna politika, vanjska i sigurnosna politka, te još mnogo drugih
poltika kojima se želi razviti prostor unije, povećati zapolenost i standard stanovništva. Da bi
se to postiglo jedno od najvažnijih politika su industrijska i poduzetnička politika kojima je
cilj razvoj na posručju industrijskih grana te povećanja broja malih i srednjih poduzeća radi
otvaranja novih radnih mjesta i povećanja konkurentnosti.
Ovim se radom želi prikazati na koji način Europska unija želi razviti poduzetništvo i
industriju, te kojim se instrumentima koristi da bi se došlo do konačnih ciljeva. Iako su
poduzetnička i industrijska politika mnogo rašireniji pojmovi te zaslužuju da se svaka zasebno
obradi, ovaj rad nstoji ukratko objasniti obje politike. Za rad se koritila metoda prikupljanja
podataka, analize i sinteze kako bi se istaknule najvažnije činjenice ovih politika
Rad se sastoji od dva dijela, gdje se u prvom objašnjava industrijska politika a u
drugom poduzetnička politika Europske unije.
3
1
INDUSTRIJSKA POLITIKA EUROPSKE UNIJE
Cilj industrijske politike Europske unije je stvaranje povoljnog okoliša za europske
proizvoĎače i poduzetnike, gospodarski rast, poslovanje i blagostanje. Ona nastoji stvoriti
uvjete za podršku proizvoĎačima kako bi bili konkurentni te kako bi mogli trgovati u
pravednim i jednakim uvjetima u Europi, ali i diljem svijeta.
Industrijska politika usmjerena je na konkretno unapreĎivanje industrijskog rasta i
efikasnosti i na stvaranje uvjeta za ostvarivanje ciljeva i zadaća industrijalizacije. Pritom je
vrlo važno da osnovni ciljevi industrijske politike budu ostvareni kompatibilno s ostalim
ekonomskim razvojnim ciljevima društva. S obzirom na ekonomske razvojne ciljeve dolazi se
do zaključka da industrijska politika mora pridonijeti općem ekonomskom rastu, financijskoj
stabilnosti, poboljšanju platne bilance, punoj zaposlenosti i općenito poboljšanju životnih
uvjeta.
Ostvarivanje ciljeva industrijske politke u velikoj mjeri ovisi o tome djeluju li
instrumenti u praksi. Važno je da instrumenti i procedure nisu previše komplicirani kako bi se
poduzeća njima mogla jednostavno koristiti i da im njihova primjena ne izazove dodatne
troškove. Poznato je da se u industrijskoj politici primjenjuje široki spektar instrumenata koji
istovremeno moraju djelovati u smjeru realizacije različitih ciljeva. Vrlo se često dogaĎa da
instrumenti koji služe za ostvarenje jednog cilja negativno djeluju na ostvarivanje drugoga. Iz
tog se razloga, kada god je to moguće, koristi više instrumenata. Da bi se takvi i slični
problemi mogli lakše riješiti, potrebno je u procesu kreiranja i provoĎenja industrijske politike
obratiti pozornost na dvije stvari. Prvo, industrijska politika mora uvijek biti koordinirana na
razini cijele nacionalne ekonomije. To ne znači da se time negira potreba za regionalnom
industrijskom politikom, ali industrijska je politika toliko značajna, a istovremeno i složena,
da bi njezina nekoordiniranost mogla dovesti do veoma nepovoljnih učinaka na cjelokupno
gospodarstvo. Drugo, kreiranje i provoĎenje industrijske politike predstavlja jedan dugoročan
proces.
1.1
Razvoj industrijske politike u zemljama EU
Prvi korak prema europskom ujedinjenju bilo je usvajanje Pariškog ugovora 1951.
godine, a potpisale su ga Belgija, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Italija i Luksemburg.
Upravo potpisivanjem tog ugovora započinje i industrijska politika Unije, a u vrijeme kada je
osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik, njezin je zadatak bio poticati slobodan protok
dobara poput ugljena, željezne rudače i čelika, radne snage i kapitala te osigurati financijsku
pomoć za dodatno obrazovanje i prekvalifikaciju radnika. Smatralo se da ugljen i čelik kao
osnovne sirovine u ono vrijeme, potrebne meĎu ostalim i ratnoj industriji, valja staviti pod
meĎunarodnu kontrolu.
5
1.2
Euratom
Europska zajednica za atomsku energiju (eng. European Atomic Energy Community -
Euratom)
2
je 1957. godine potpisala sporazum o Euratomu, u sklopu kojeg se i danas provode
istraživanja u području energije.
Euratom je pravno odvojen od Europske zajednice te ima vlastiti Okvirni istraživački
program, ali se usprkos tome provodi u okviru zajedničkih institucija Zajednice. Sastoji se od
dva pridružena specifična programa. Prvi se odnosi na tzv. indirektne akcije koje su vezane za
istraživanja u području energije fuzije te nuklearne fisije i zaštite od zračenja. Dok se drugi
odnosi na tzv. direktne akcije u području nuklearnih istraživanja koja provodi Zajednički
istraživački centar Europske komisije (eng. Joint Research Centre - JRC). Isti je osnovan u
sklopu sporazuma o Euratomu te je u meĎuvremenu postao europska vodeća institucija u
području nuklearnih istraživanja.
Cilj Euratom programa je izaći u susret najvećim problemima i izazovima u području
nuklearnih istraživanja te doprinijeti daljnjem jačanju Europskog istraživačkog prostora (eng.
European Research Area - ERA) u sektoru nuklearne energije. Euratom program pruža
potporu postojećim politikama Europske zajednice te ujedno odgovara novim političkim
potrebama. Euratom program potiče stvaranje kritične mase i novih struktura u ključnim
područjima istraživanja na europskoj razini, te promidžbu slobodnog kretanja ideja, znanja i
istraživača. Ukratko, cilj Euratom programa je razvoj znanja te poboljšanje znanstvene i
tehnološke stručnosti, sposobnosti i tzv. „know-how” kao potpora sigurnosti, pouzdanosti,
održivosti i isplativosti nuklearne energije.
1.3
Lisabonski ugovor
Lisabonski ugovor zapravo predstavlja kompromis dogovoren nakon što je na
referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj propao prethodno predloženi tekst novog
Osnivačkog ugovora, pod nazivom Ustavni ugovor za Europu.
Kao odgovor na krizu nastalu neusvajanjem Ustavnog ugovora, čelnici europskih
država dogovorili su usvajanje tzv. Reformskog ugovora. On je sada poznat pod nazivom
Lisabonski ugovor. Ime je dobio po mjestu gdje je 31. prosinca 2007. godine potpisan na
samitu Europskog vijeća. Zapravo, velika većina rješenja ponuĎenih Ustavnim ugovorom
prenesena je i u tekst Lisabonskog ugovora.
Neke su stavke ipak izmijenjene pa su tako izmijenjeni nazivi nekih institucija,
primjerice ministar vanjskih poslova predložen Ustavnim ugovorom postao je visoki
predstavnik Unije za vanjsku politiku i sigurnost. Izmijenjeni su i nazivi akata te se odustalo
od usvajanja europskih zakona i europskih okvirnih zakona, ali su zadržane uredbe i direktive.
2
http://ec.europa.eu/energy/nuclear/euratom/euratom_en.htm
