Građansko pravo

POJAM GRAĐANSKOG PRAVA
Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila ureĎuje one imovinske odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, činidbi ili imovine.

NAZIV
Naziv građansko pravo potiče iz rimskog prava kao prijevod latinskog ius civile. MeĎutim, staro rimsko ius civile i moderno građansko pravo su pojmovi različ itog sadržaja. Težište naziva građansko pravo je na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Prema tome, jedino graĎansko pravo može u svom nazivu obuhvatiti istovremeno odreĎeni krug imovinskih, pa i neimovinskih odnosa.
Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum), koju je izvršio već Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca. Bitno je istaći da je graĎansko pravo bilo uvijek svrstavano ne samo u privatno pravo, već je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je započeo proces sadržajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u teoriji nazivalo opće privatno pravo ili opće graĎansko pravo. U privatno pravo danas, osim graĎanskog prava, spadaju i trgovačko pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr. Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadržaj tog prava i prirodu odnosa koje ureĎuje. Ono ureĎuje uglavnom imovinsku zaštitu neimovinske sfere čovjeka.

NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA
Posebno karakteristična su 4 načela graĎanskog prava:
15. Načelo dispozitivnosti. Načelo dispozitivnosti znači da graĎanskopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na području obveznog prava ovo načelo manifestuje se kao sloboda ugovaranja. Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog učesnika u prometu da se odluči da li će ući u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste ugovornog odnosa, te slobodu utvrĎivanja oblika i sadržaja ugovornog odnosa. Svaki pravni poredak utvrĎuje opće granice slobode ugovaranja koje stranke ne smiju prekoračiti. U stvarnom pravu načelo dispozitivnosti manifestuje se u slobodnom korištenju i raspolaganju stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U nasljednom pravu načelo dispozitivnosti izražava se u slobodi oporučnog raspolaganja.

17. Ravnopravnost stranaka. Položaj stranaka u graĎanskopravnom odnosu je koordiniran. Nema subordinacije koja je karakteristična za upravno pravo.

21. Imovinska sankcija. Sankcija je štetna posljedica koja pogaĎa onoga ko se ne drži nareĎenja ili zabrane izražene u pravnoj normi. Sankcija je takoĎer posljedica koja stiže onoga ko ne izvrši obavezu koju je preuzeo stupanjem u graĎanskopravni odnos. Sankcije su u graĎanskom pravu bile u početku lične (dužničko ropstvo).

24. Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet subjektivnih graĎanskih prava. Subjektivno graĎansko pravo je ovlaštenje koje nastaje za učesnika konkretnog graĎanskopravnog odnosa na osnovu normi graĎanskog prava u objektivnom smislu. Mogućnost prometa subjektivnih imovinskih prava postoji jedino u graĎanskom pravu, uz odreĎene izuzetke koji se nazivaju strogo osobna građanska prava, a koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu. (npr.roditeljsko pravo)

SISTEM GRAĐANSKOG PRAVA
Poznata su 2 modela u izgradnji sistema graĎanskog prava: institucijski i pandektni. Institucijski sistem potiče iz rimskog prava. Gaj u Institucijama kaže da se svo pravo odnosi na osobe
(personae), imovinu (res – stvari) i tužbe (actiones). Ovaj trodijelni sistem pokazao se neodgovarajućim za graĎansko pravo. Pandektni sistem razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji i primijenjen u njemačkom GraĎanskom zakoniku iz 1896.godine. Sastoji se od 5 dijelova: opć i dio, obvezno pravo, stvarno pravo, porodično pravo i nasljedno pravo. U savremenoj nauci prednost se daje pandektnom sistemu. Opći dio graĎanskog prava sadrži skup pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima graĎanskog prava; Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju odnosi izmeĎu ljudi s obzirom na stvari. Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se ureĎuju oni društveni odnosi u kojima je jedna stranka (vjerovnik) ovlaštena da od druge stranke (dužnik) traži izvršenje neke činidbe, a ona je dužna tu činidbu izvršiti. Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) ureĎuje podjela njene imovine na druge osobe (nasljednike).

ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA
GraĎansko pravo – trgovačko pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa: Dualistička varijanta sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od graĎanskog prava. Monistička varijanta zadržava jedinstvenostgraĎanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim odstupanjima za privrednopravne subjekte i poslove. GraĎansko pravo – porodično pravo. IzmeĎu graĎanskog i porodičnog prava postoje sličnosti i razlike, kako u prirodi odnosa, tako i u metodama ureĎivanja tih odnosa. Sličnost u pogledu odnosa postoji u dijelu imovinskih odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je meĎusobno potpuno različita. U porodičnom pravu ureĎuju se lični odnosi, a imovinski odnosi su podreĎeni ostvarenju ličnih prava. Metodološka sličnost je u načelu dispozitivnosti (dobrovoljnosti) zasnivanja odnosa i načelu ravnopravnosti subjekata, a razlike su neprometnost porodičnih subjektivnih prava i odsustvo imovinske sankcije u porodičnom pravu.

GraĎansko pravo – radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u zasebnu granu prava bilo sastavni dio graĎanskog prava. Osnovni instrument radnog odnosa je bio ugovor o službi (locatio conductio operarum). GraĎansko pravo – upravno pravo. Metode, odnosno načela upravnog prava suprotni su onima graĎanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije meĎu strankama, u upravnom pravu važi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto imovinske sankcije preovladava lična sankcija. U upravnom pravu preovladavaju kogentne, a u graĎanskom dispozitivne norme. GraĎansko pravo – meĎunarodno privatno pravo. MeĎunarodno privatno pravo ureĎuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.meĎunarodnim obilježjem. Npr.ugovor o prodaji zaključe 2 državljanina različitih zemalja na teritoriji treće države. Postavlja se pitanje koje će nacionalno graĎansko pravo biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Taj zadatak rješava meĎunarodno privatno pravo pomoću tzv.kolizijskih pravila. Naziv “meĎunarodno” to pravo nije dobilo zato što je zaista meĎunarodno, već zato što ureĎuje privatnopravne odnose sa meĎunarodnim obilježjima. Ono je unutrašnje pravo države.