Digitalizacija audio signala

Digitalizacija audio signala
Većina signala u prirodi su kontinuirani (analogni) u vremenskoj domeni. Analogni signali imaju beskonačni broj razina u nekom skupu mogućih vrijednosti i definirani su u svakom vremenskom trenutku. Većina pojava u prirodi je kontinuirana i reprezentira se analognim signalom. Zvučni tlak koji se u mikrofonu pretvara u električni signal je također analogna veličina, slika 3.1. Ako je mikrofon spojen na zvučnu karticu računala, tada se taj signal pretvara u digitalni oblik i može se pohraniti na računalu.

Diskretna informacija je predočena konačnim brojem razina i u točno definiranim vremenskim trenucima. Postupak pridruživanja digitalnih znakova diskretnoj informaciji naziva se digitalno kodiranje.  Digitalni oblik informacije može biti njen izvorni oblik ili može nastati diskretizacijom kontinuirane informacije [3.1]. U elektroničkoj obradi signala se upotrebljava binarni oblik digitalne informacije. Ona  je predočena sekvencom koja se sastoji od dvaju simbola označenih s ”0” ili ”1”. Digitalni signali su u  odnosu na analogne manje osjetljivi na šum (mogu im se dodati zaštitni kodovi), lakše se mogu pohraniti u memoriju te su pogodniji za digitalnu obradu signala (DSP, eng. Digital Signal Processing) [3.2].

 
Osnovne vrste signala
Postoje četiri osnovne vrste signala čije je osobine u vremenskoj i frekvencijskoj domeni potrebno razumjeti kako bi se mogao shvatiti postupak A/D i D/A pretvorbe i njegova ograničenja pri ponovnoj rekonstrukciji analognog iz digitalnog signala. Nakon što se signal u digitalnom obliku prenese s mjesta A na mjesto B ili komprimira, ponovno ga je potrebno pretvoriti u analogni oblik. D/A pretvorba se izvodi propuštanjem signala kroz niskopropusni filtar određene granične frekvencije. Ukoliko granična frekvencija filtra nije dobro odabrana s obzirom na frekvenciju uzorkovanja, onda ni rekonstrukcija analognog signala neće biti dobra.