IMPLANTOLOGIJA U STOMATOLOŠKOJ PRAKSI

Na osnovu niza otkrića može se pretpostaviti da je dentalna implantologija jedna od najstarijih grana dentalne medicine. Temelji modernog shvatanja dentalne implantogije počinju polovinom XX vijeka sa Branemarkovim otkrićem da titan u potpunosti sraštava sa kosti u koju je ugrađen.

Pojam implantacija podrazumijeva implantaciju po mjeri i prikladan biokompatibilni materijal koji posjeduje dozvolu i izvršena ispitivanj za implantaciju u živo tkivo. Oralna implantologija je oblast stomatologije koja se bavi implantacijom dentalnih implantata kako bi se nadomjestio izgubljeni zub ili zubi i poboljšala funkcija žvakanja, estetike ili fonacije, kod djelimično ili potpuno bezubih pacijenata.

Implantati mogu biti raznih oblika i veličina, no svi moraju biti biokompatibilni te ne smiju biti toksični. Najvažnija osobina dentalnih implantata je povezivanje s okolnom kosti, što se naziva oseointegracija.

U indikacije za izradu implantata spadaju manjak jednog zuba, djelimična bezubost i potpuna bezubost. Kontraindikacije možemo podijeliti na apsolutne koje zabranjuju ovaj tip terapije ili relativne kontraindikacije koje omogućuju terapiju uz mjere opreza. Tokom i poslije implantološkog tretmana mogu nastati komplikacije koje treba pravovremeno primjetiti i liječiti.

.