mnogih glavobolja, rasprava i nesporazuma među stručnjacima u dugim i upornim
pokušajima da naučno objasne ljudsko iskustvo sa drogama od drevnih vremena pa
do danas.

U različitim dijelovima svijeta i iskustva su bila različita. Vladimir Hudolin 1987. ovu
vrstu zavisnosti definiše kao prekomjerno, redovno uživanje droge, zbog čega
nastupa zavisnost. Tamo gdje se alkohol tradicionalno koristio kao sredstvo za
opuštanje i brzo postizanje zadovoljstva, droga se najčešće nije koristila. U drugim
dijelovima svijeta, posebno u onim u kojima su biljke iz kojih se dobijaju droge bile
“domaće kulture” i uzgajale se kao kod nas šljiva ili pšenica, ljudi su koristili droge da
bi se veselili, da bi izdržali naporan rad na poljima ili kada bi izvodili religiozne rituale.

Takođe su znali da koriste droge i u samoubilačke svrhe kada bi skrhani bolešću i
neizdrživim bolovima drogu uzimali da sve to prekrate. Kada se stvari tako
posmatraju onda bi teško mogli reći da je droga “čisto” urbani ili moderni fenomen –
naprotiv, ona postoji vijekovima. Riječ droga, u izvornom obliku označava
neprerađeni lijek ili svaku materiju (biljnu, životinjsku ili mineralnu) koja može služiti
za pravljenje lijekova.

Riječ “droga” u svakodnevnom govoru najčešće vezujemo za zloupotrebu droga ili
zavisnost   od   droga.   Drogom   se   smatra   svaka   supstanca   ili   materija   koja   svojim
unošenjem   u   organizam   mijenja   jednu   ili   više   njegovih   funkcija   (fiziološke   –   rad
unutrašnjih organa ili sistema; psihičke – svijest, mišljenje, opažanje, ponašanje…).
Kod nas prvi narkomani pojavili su se u Beogradu 1965. godine. U toj grupi bilo je
četiri - pet učenika i nekoliko studenta. Svi su se poznavali nekoliko godina prije
uzimanja   droge   i   uglavnom   ih   je   vezivala   zajednička   ljubav   prema   Bitlsima   i
Rolingstounsima, ili slične ideje o životu. Zajedno su čitali Suzukija, Froma i Lao Cea.

Voljeli su satima da meditiraju uz muziku ili da, podstaknuti Heseom, razmišljaju o
putu na istok. Jednom riječi, to je bila grupa mladih “intelektualaca” sa širokom
sferom interesovanja, ali bez snage za akciju ili jasnih ideja vodilja u životu, jedino što
su željeli bila je neka žudnja za promjenom u jednoličnom životu. U to vrijeme vraća
se nekoliko mladića iz inostranstva koji pričaju o svom iskustvu sa drogom, ali koji je
ne donose, niti otvoreno ne nagovaraju ostale da ih slijede.

  Ipak, ove priče ne ostaju bez odjeka u dušama onih koji ih slušaju. Prva droga u
Beogradu, sa kojom je započeta epidemija narkomanije, zapravo i nije bila droga u
klasičnom smislu. Radilo se o preludinu, poznatom po psihostimulativnim svojstvima,
a koji se koristi u medicini kao sredstvo za smanjenje apetita, u liječenju gojaznosti.
Pošto u to vrijeme preludin nije bio označen kao droga, mogao je da se slobodno
kupuje u apotekama.
Zbog   svojih   stimulativnih   svojstava,   preludin   postaje   veoma   popularan   među
beogradskim   narkomanima.   Korisnici   ove   droge   imali   su   utisak   da   lebde,   bili   su
slobodniji u ophođenju sa drugima, bili su stalno u pokretu,... Ovaj doživljaj je bio
krajnje primamljiv za osobe koje su do tada ispoljavale pasivnost i odsustvo bilo
kakvih   inicijativa,   a   i   uzimanje   preludina   nije   bilo   pod   udarom   vlasti,   pa   nije   bilo
bojazni od zakonskih kazni. Iz godine u godinu su se pojavljivale novije droge i sve
veći broj korisnika istih.

3. UZROCI NARKOMANIJE

Uzroci uživanja opojnih droga su mnogobrojni, a baziraju se na tri faktora: licnosti,
drogi i društvenoj sredini. Osobito su tome sklone osobe koje su usamljene, okrenute
sebi, povodljive i psiholabilne. Takve licnosti se teško prilagođavaju, imaju problema
sa uspostavljanjem kontakta i ispoljavaju reakcije straha. Medutim, potrebni su drugi
uslovi i okolnosti.

U omladinskoj dobi života, koja se odlikuje traganjem za sopstvenim vrijednostima,
uz česta kolebanja izmedu svjesnih i nesvjesnih modela poistovjećivanja, zatim
radoznalošću i sklonošću ka novom, nepoznatom i nedoživljenom, uz jaku želju da se
prekorače granice uspostavljenih normi i svakodnevnog iskustva. U tom dobu mladi
najcešce pocinju da uzimaju drogu. Motiv za uzimanje droge, prema istraživanjima
Bukelica, u 95% slucajeva je radoznalost i druženje sa narkomanima.

Jedan od razloga je i oponašanje negativnih likova (kriminalci, gangsteri, negativni
filmski junaci). Nedostatak ideala, praznina i siromaštvo osjećaja (samozadovoljstvo,
bezbrižnost, bez vlastitog truda-lezihljebovići) u životnom dejstvu mladih stvara
ličnosti koje psiholozi zovu "zadovoljne biljke" i koje su veoma sklone narkomaniji.
Opće je mišljenje da odnosi u porodici snažno utiču na pojavu narkomanije.

U porodicama iz kojih potiču narkomani odnosi su najcešće poremećeni: rastava
braka, smrt roditelja, djetinjstvo provedeno kod staraoca ili u nekoj porodici koja je
dijete usvojila. Nedostatak sigurnosti, osjećaja pripadnosti i pozitivnih uzora umanjuju

Kod osobe koja zloupotrebljava narkotike prije svega će stradati sposobnost za
samoprocenu i samokontrolu. Osoba postepeno prestaje da procenjuje pravilnost
svog ponašanja u komunikaciji s drugima.

NAJČEŠĆE GUBITAK ADEKVATNE SAMOPROCJENE POČINJE SA
PRECIJENJIVANJEM SAMOG SEBE.

- U prvoj fazi mlada osoba koja upotrebljava heroin ili opijum osjeća da je iznad
drugih ljudi. Čini joj se da je našla viši izvor zadovoljstva zbog koga zna i razume
stvari bolje nego njegovi prijatelji i rođaci. Njeno ponašanje postaje provocirajuće.

Osoba čak prestaje da troši snagu na ubedljivo laganje. Njeni izgovori zbog večernjih
i noćnih nestanaka iz kuće ili zbog mutnih očiju i teturanja postaju primitivni i
jednolični. Pritom sam narkoman smatra da on toliko dobro laže da niko drugi ne
može to da nasluti.

GUBITAK SPOSOBNOSTI DA POSMATRA SEBE SA STRANE DOVODI DO
GUBITKA DISTANCIRANOSTI U KONTAKTU S DRUGIM LJUDIMA.

- Mladi čovjek se ponaša familijarno, provocirajuće i prema roditeljima i prema
potpuno nepoznatim ljudima na ulici, što dovodi do mnogobrojnih konflikata, čak i
tuča. Pritom u svakom konfliktu, nezavisno od njegovog ishoda, narkoman će uvijek
smatrati da je u pravu. Pretvara se u savršenog egoistu a da to ni sam ne primjećuje.
Osjećaj „ja sam u pravu“ postaje za njega sredstvo, instrument za nalaženje novca
za nabavku redovne doze heroina.

SVE DRUGE SFERE ŽIVOTA PRESTAJU DA GA INTERESUJU

-Pritom raste uvrjedljivost koja nije jasna ljudima sa strane. Naravno - pa većina
bliskih ljudi ne želi da igra po pravilima narkomana. Zato svi njegovi bližnji apsolutno
„nisu u pravu“, „ne razumiju“, „ne vole“, „ne vjeruju“, „ugnjetavaju“.

MLAD ČOVJEK ISKRENO VJERUJE DA MU SVI BLIŽNJI NEŠTO DUGUJU.

-Oni su dužni da ispunjavaju sve njegove hirove, a on zauzvrat može da ništa ne
radi. On nema obaveza, ima jedino prava. Pritom se samom narkomanu čini da svi
ljudi oko njega ništa ne vide, ophode se prema njemu kao i prije, vole ga i obožavaju.
Sve ispovjesti narkomana mogu biti ispričane jedino nakon što su prestali da uzimaju
heroin. Dok čovjek uzima heroin sistematski, čini mu se da je njegov odnos sa
spoljašnjim svijetom apsolutno normalan i da je on sam dobar i pažljiv prema
porodici.