1. NOVAC I FUNKCIJE NOVCA
1.1. Porijeklo novca
Novac se javlja već na prijelazu od prvobitne zajednice k robovlasničkom društvu. U
prvobitnoj zajednici postojala je neka razmjena, ali u tom razdoblju ona nije bila ni potrebna,
jer je proizvodnja bila mala i samo za zadovoljenje vlastitih potreba. Osobitu potrebu za
novcem izazvala je pojava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i razvitak
društvene podjele rada, koji dovodi do toga da se pojedini proizvođači zauvijek opredjeljuju
za proizvodnju jednog ili nekolicine proizvoda, stoga su upućeni da na tržište neprekidno
iznose svoje proizvode i da istim putem pribavljaju sve ono što im je potrebno za obnavljanje
proizvodnje i za životno izdržavanja. Drugim riječima, počeo se proizvodit višak pa je
razmjena postala potrebna (prvi potrebni uvjet), a time i moguća (drugi dovoljan uvjet).
Pri toj naturalnoj razmjeni (trampa) tj. R
1
-R
2
(zamjena jedne robe za drugu robu) javljale
su se poteškoće:
1) sve teže je bilo pronaći osobu koja je s jedne strane imala proizvod kojeg mi
potražujemo
, a s druge strane da ta osoba traži baš ono što mi
nudimo
(susret
jednakih zahtjeva i želja ili «double coincidence of wants»);
2) dolazi do stvaranja velikog broja odnosa među samim proizvodima koji su se
razmjenjivali tj. teško je bilo odrediti vrijednost robe jer su postojali mnogi odnosi
(riba za žito, riba za krzno, riba za medvjeđu šapu …)
Kao 3) poteškoća javljaju se veliki troškovi poteškoća velikog broja odnosa među
proizvodima (2).
Važno je razlikovati upotrebnu vrijednost robe kao sposobnost neke stvari da svojim
fizičkim, kemijskim, estetskim ili nekim drugim svojstvima zadovoljava određene ljudske
potrebe, od prometne vrijednosti robe koja ukazuje na pojavni oblik vrijednosti robe koja se
iskazuje u procesu razmjene kao odnos upotrebnih vrijednosti jedne vrste prema upotrebnoj
vrijednosti druge robe.
Dogodilo se da su jednu robu više «voljeli» tj. imala je bolju prođu pa se i više tražila ali
ne zbog potrebe za njom nego zbog činjenice da se lakše mogla zamijeniti ta roba za onu robu
koju zapravo želimo. Znači da se tražila roba visoke prometne vrijednosti i tako je zapravo
došlo do jedne robe koja se izdvojila i postala opći ekvivalent. Opći ekvivalent je
«predstavnik» (zamjenik) za sve robe i za to opće sredstvo razmjene moglo se kupiti tj. dobiti
sva druga roba
R
1
-
R
0
-R
2
. Ali to još nije novac! Poprima funkciju novca tek na širem tržištu
– Akt kupoprodaje
R
1
-
N
-R
2
(R
1
-
N
kupovina;
N
-R
2
prodaja).
U početku se opći ekvivalent (novac) pojavljuje kao različita roba ovisno o kraju gdje se
koristio (školjke, platno, komadi kože …). Kasnije, ulogu novca preuzimaju metali koji su za
to osobito pogodni po svojoj prirodi. Tako je nastao metalni novac. Prednost su u prvom redu
pokazivali plemeniti metali (zlato i srebro), a preuzimajući definitivno ulogu općeg
ekvivalenta, postali su specifična novčana roba. Drugim riječima, novac je postao roba
priznata na širem području koja trajno obavlja ulogu općeg ekvivalenta, te dolazi do nerobne
razmjene.
1.2. Razvoj i oblici novca
Oblici novca su:
1) Naturalni (robni) novac
2) Metalni (kovani) novac
4
3) Novčanice (surogati novca)
-
certifikati
-
banknote
-
papirni novac
4) Žiralni (depozitni) novac
1) Naturalni (robni) novac
Razvojem trampe razvile su se robe veće upotrebne vrijednosti koje predstavljaju robni
novac. Takav novac (razne robe kao što su platno, koža …) odgovara prilikama u kojima je
nastao. Ukratko, to su predmeti koji su izgubili upotrebnu vrijednost, pa postali simboli
vrijednosti i sredstva koja služi za nabavku druge robe. Prometni procesi i ovdje su omogućili
da se robni novac zamjeni simboličnim novcem, bez vlastite unutarnje vrijednosti, ali koji
svoju vrijednost crpe iz odnosa reprezentacije prema pravom novcu. Više se nije mijenjalo
cijelo krzno za veliku količinu žita već samo dio krzna za malu količinu žita. Ujedno, to su i
prvi surogati novca.
2) Metalni (kovani) novac
Prvotno su to bili komadi metala koji su se upotrebljavali u robnom prometu kao sredstvo
plaćanja. Pri svakoj pojedinačnoj razmjeni provjeravala se njihova kvaliteta (vaganjem
težina
,
a ostalim mjerenjima
finoća
). To se nazivao penzatorijski sistem mjerenja vrijednosti novca,
koji nije bio toliko dobar i pouzdan, a izazivao je i poteškoće u procesu razmjene. Da bi se
one prevladale, pojedini trgovci stavljaju na komade metala koji kolaju u prometu svoje
žigove kao potvrdu da ti metali imaju svojstva koja im se pripisuju. Kasnije to čini država
koja pušta u promet kovani novac utvrđenog oblika i sadržaja. Pravo na kovanje novca imali
su isključivo vladari (tzv. regalno pravo) još od antičkog doba. Pored vladara kovanjem se
bave gradovi, feudalna gospoda, biskupi i pojedini plemići. Pobjedom apsolutizma,
cjelokupna vlast i isključivo pravo na kovanje novca prelazi u ruke kralja. Od toga doba
počinju se sistematski donositi propisi za jedinstveno kovanje i izdavanje novca.
Pravo povlačenja novca iz opticaja imaju samo vladari (
renovatio monetarum
). (U
Hrvatskoj to pravo imao je ban i to se naziva
luc rum camera
.)
Metali koji se koriste jesu željezo, bakar, srebro i zlato. Izdvojio se zlatni novac zbog
svojih vrijednosti, a naročito rijetkosti. Problematično ga je bilo pronaći i prerađivati.
Općenito, karakteristike kovanog novca kao općeg ekvivalenta jesu:
1) trajnost
2) djeljivost
3) homogenost
4) identičnost
5) rijetkost
Posebne karakteristike zlata su:
1. zamjenjivost (proizlazi iz homogenosti materije)
2. djeljivost (dijelovi vrijede kao i cjelina)
3. trajnost (nema oksidacije)
4. kovnost (promjena oblika ne utječe na količinu i kvalitetu)
5. prenosivost (mala količina ima veliku vrijednost)
6. prepoznatljivost
7. korisnost (visok stupanj potražnje i laka zamjena za potrebni proizvod)
Počeci metalnog novca ne vežu se za plemenite metale. Prvi metal od kojeg se izrađivao
novac bio je željezo (Sparta), a zatim bakar (Rim i Kina).
5
transakcijama povećan opticaj novčanih instrumenata i zahvaljujući tome ublažena je
oskudica novca za kojim su potrebe bile sve veće. Bankarske doznačnice počinju se nazivati
banknote.
Banknota nije potvrda o položenom novcu već obveznica banke da donosiocu na njegov
zahtjev isplati određeni iznos u zakonskom novcu, tj. to je potvrda o nepravom depozitu.
Vlasnik banknote ima pravo na onaj iznos koji je na njoj otiskan.
Izdavanje banknota započinje u 17. st., te se tada od izdavaoca zahtijevalo da za svaku
izdanu banknotu ima zlatnu polugu. Na zahtjev stranaka, banknote su se zamjenjivale za
zlatni novac. Nekada su londonski zlatari dolazili do tog novca tako što su im obično
stanovnici davali svoje vrijednosti u njihove trezore. Vlasnici zlatnika nisu uvijek dolazili po
njih, pa se dio zlatnika koristio za davanje kredita. Bankar je trebao procijeniti koliko mora
imati zlatnika u banci, a za koliko može davati kredite.
Bilanca zlatara (bankara) za vrijeme pravog depozita (certifikata; 100% pokriće u zlatu) –
prikaz a
, te za vrijeme nepravog depozita (banknota; kreditiranja; nemaju 100% pokriće u
zlatu) –
prikaz b
:
prikaz a
prikaz b
Aktiva
Pasiva
Aktiva
Pasiva
100 zlatnika
100
certifikata
100 zlatnika
150 kredita
250 banknota
Preduvjeti za uspješno funkcioniranje tog sistema jesu:
-
povjerenje u novčani sistem (ako bi svi vlasnici došli u banku i tražili svoj novac
natrag, došlo bi do bankrota zlatara)
-
zbog pretjerivanja bankara (koji onda nisu mogli isplatiti svoje vjerovnike) došlo
je do nastanka centralne banke od strane države u ulozi zaštite vjerovnika (time
možemo reći da je banknota vrijednosni papir što ga na propisan način izdaje
banka koja je za to ovlaštena, a glasi na donosioca i zamjenjiv je za gotov novac ili
sam služi kao zakonsko sredstvo plaćanja; razvila se funkcija novca kao platežnog
sredstva i predstavlja jednu vrstu kreditnog novca)
Važno je napomenuti da su banknote samo surogati novca te se nisu morali primati kao
kovani novac. Imale su konvertibilnost za zlato i dok je tako smatraju se surogatima, no
potrebe platnog prometa je bilo sve veće i veće, a zlata sve manje pa pada zamjenjivost
banknota za zlato i dolazi do današnjeg oblika papirnog novca.
Papirni novac
Papirni novac je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u svakoj zemlji, te se prima u
neograničenim količinama i ne može se zamijeniti za punovrijedni metalni novac.
Ako stjecanjem bilo kakvih okolnosti, emisiona banka obustavi konvertibilnost svojih
novčanica (banknota) u zlato ili srebro, ali se one i dalje zadrže u opticaju kao zakonsko
prometno sredstvo i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice poprimaju sva obilježja papirnog
novca. Banknote su općenito pretvorene u papirni novac s prisilnim tečajem, te služe kao
zakonsko sredstvo plaćanja. Papirni novac zajedno s certifikatima i banknotama čini krug tzv.
novčanica. Ali, dok su ostale novčanice lako zamjenjive (konvertibilne) u punovrijedan
novac, papirni novac ima prisilan tečaj i ne može se zamjenjivati za novac pune materijalne
vrijednosti. (Iznimka su američki dolari iz 1856. godine koji se i danas mogu zamijeniti u
zlato i njima se još uvijek može plaćati.)
Papirni novac nema vlastite vrijednosti, već on predstavlja vrijednost određene količine
zlata, pa zato i može obavljati sve funkcije novca. Te novčanice možemo zvati i notalni novac
7
