Građansko pravo

[Upišite tekst]

Pojam građansko pravo

Građansko pravo

 u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja kao skup pravnih pravila uređuje 

odnose pravnih subjekata povodom činidaba, stvari, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

Naziv gra

đ

ansko pravo

Naziv građansko pravo potječe iz rimskog prava kao prijevod latinskog IUS CIVILE. Ius civile je bio 

naziv za ukupni pravni poredak koji je važio u rimskoj državi i tim se pravom mogao služiti isključivo 

rimski građanin. Strancima je to pravo bilo nedostupno, ali su se za potrebe saobraćaja sa strancima 

stvorila u rimskom pravu nova pravila koja su rimski pravnici nazvali 

IUS GENTIUM

! To je pravo bilo 

oslobođeno strogog formalizma pa su se njime rimski građani služili i u međusobnim odnosima.

Car Karakala je svojom poznatom konstitucijom 

Antoniana iz 212.g.n.e

 podijelio rimsko građanstvo 

svim slobodnim podanicima rimske države pa su onda instituti ius gentium postali sastavnim dijelom 

ius civile. Nakon toga se ius gentium počeo sadržajno kretati prema prirodnom pravu.

Postoji i naziv 

privatno pravo 

koje je povezano s podjelom cjelokupnog prava na javno i privatno 

prema Ulpijanu, pa bi onda bilo javno pravo ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje 

se tiče koristi pojedinaca.

Ima još jedan naziv 

– imovinsko pravo

. Građansko pravo pretežno uređuje odnose imovinskog pravnog 

sustava. No to je preširoko, jer i neke druge grane imaju karakteristike imovinskog (porezno, 

industrijskog vlasništva), a preuzak je jer ne obuhvaća neimovinske aspekte.

Načela građanskog prava

NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA:

Načelo stranačke dispozitivnosti                  

Načelo stranačke ravnopravnosti

Imovinska sankcija

Načelo prometnosti

NAČELO DISPOZITIVNOSTI:



Još se naziva načelo slobodne inicijative ili načelo autonomije.



Načelo dispozitivnosti u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, 

mijenja se I  prestaje ponajprije voljom  pravnih subjekata

.

1

Prema načelu ravnopravnosti subjekata u građanskom pravu  položaj 

strana u odnosu je 

koordiniran

 i nema podređivanja jedne strane drugoj, 

Sankcija

 je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži 

zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi, a također je to štetna 

posljedica i za onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo 

Kada se govori o 

prometnosti 

prava kao 

jednom od načela građanskog 

prava treba imati na umu da 

se tu radi o prometu 

subjektivnih građanskih 

prava.

Načelo stranačke dispozitivnosti

 u građanskom pravu znači da 

građanskopravni odnos nastaje, prestaje i mijenja se ponajprije voljom 

[Upišite tekst]



Ljudi stupaju u određene građanskopravne odnose u prvom redu da bi zadovoljili svoje 

materijalne potrebe.



Pri zasnivanju, promjeni ili prestanku građanskopravnog odnosa mora se uvažavati njihova 

volja.



Načelo izražava činjenicu da osoba slobodno raspolaže svojim osobnim neimovinskim dobrima.

Na području obveznog prava načelo dispozitivnosti izražava se kao SLOBODA ugovaranja koja 

podrazumijeva:

Slobodu svakog sudionika u prometu da se odluči hoće li ući u neki obvezni odnos ili ne

Slobodu izbora vrste ugovornog odnosa

Slobodu utvrđivanja sadržaja

Slobodu izbora oblika ugovornog odnosa

Sloboda utvrđivanja obveznih odnosa NIJE NEOGRANIČENA!!

Čl. 2 ZOO kaže

:” Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati 

suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.“

Kao primjer ograničenja slobode u zasnivanju obveznih odnosa mogu nam poslužiti oni obvezni odnosi 

koji nastaju mimo volje pravnog subjekta. Za te se odnose kaže da nastaju po sili zakona, odnosno na 

temelju nekih činjenica za koje zakon veže postanak građanskopravnog odnosa I bez obzira na volju 
pravnog subjekta. Takav je slučaj primjer odgovornosti za štetu. 



pr. 

razbijanjem tuđeg prozora nastaje 

odgovornost za štetu bez obzira na to je li počinitelj imao ili nije imao namjeru zasnovati građanskopravni odnos 

odgovornosti za štetu.

                                                                                                                          Ograničenja načela dispozitivnosti!

NA

Č

   ELO STRANA

Č

   KE RAVNOPRAVNOSTI:

Položaj stranaka u odnosu je 

KOORDINIRAN

, a to znači da nema podređivanja jedne strane drugoj ili 

drugim riječima nema subordinacije. Ovo načelo je usko povezano s načelom dispozitivnosti. Budući da 

građanskopravni odnos nastaje u pravilu voljom njegovih sudionika, logično je da te volje budu 

međusobno ravnopravne. To načelo je utvrđeno u čl. 3 ZOO.

Čl. 3 ZOO kaže

: 

“Sudionici u obveznom odnosu ravnopravni su!”

IMOVINSKA SANKCIJA:

Sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se 

ne dr

ž

i

 zapovijedi ili zabrane izražene u 

pravnoj normi. Ona znači štetnu posljedicu koja stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe 

preuzeo stupajući u građanskopravni odnos. U građanskom pravu dolazi do priznanja isključivo 

imovinske sankcije za neispunjenje dužne obveze.

U početku su sankcije najprije bile osobne pa je dužnik koji nije platio dug postajao vjerovnikov rob! 

Kasnije je morao ići u dužnički zatvor. Dok se danas recimo vjerovnik može namiriti jedino iz 

dužnikove imovine, a nema nikakve vlasti nad osobom dužnika.



pr. imovinske sankcije:

Naručimo taksi da nas u 12 h da nas odveze na kolodvor jer moramo otputovati baš vlakom koji odlazi u 12:30. 

Vozač taksija ili jako zakasni ili uopće ne dođe I mi ne stignemo na vlak. Prema tome taksist nije ispunio 

preuzetu obvezu. Mi ga zbog toga ne možemo strpati u zatvor, ali možemo ga tužiti za naknadu štete ako smo 

pretrpjeli štetu njegovom krivnjom. On će biti osuđen platiti određeni iznos novca, a  ako nema novca zaplijenit 

će mu se njegove stvari I one će se sudski prodati da bi se namirila naša tražbina.

2

[Upišite tekst]

je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (du

ž

nika) zahtijevati neku 

č

inidbu, 

a ona je du

ž

na tu 

č

inidbu ispuniti.

Nasljedno pravo

 je skup pravnih pravila kojima se za slu

č

aj smrti jedne osobe (ostavitelja) 

ure

đ

uje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike).

Odnos gra

đ

anskog prava prema drugim granama prava

GRAĐANSKO PRAVO – TRGOVAČKO PRAVO:

Građansko pravo I trgovačko pravo uređuju istu vrstu odnosa I građansko pravo se prema trgovačkom 

pravu odnosi kao opće prema posebnom.

Dvije su varijante odnosa građanskog prava I trgovačkog prava.

Dualistička koja se sastoji u potpunom odvajanju trgovačkog od građanskog prava kao što je to u 

Njemačkoj, Francuskoj Itd.

Monistička prema kojoj se zadržava jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata I 

pravnih poslova s određenim odstupanjima za trgovce I trgovačke poslove kao što je to u Italiji I 

Švicarskoj.

Zoo prihvaća monističku varijantu!!

Prema ZOO na trgovačke se ugovore primjenjuju odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora, osim ako 
za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno! 



pr. kod ugovora o zajmu zajmoprimac se može 

obvezati da uz glavnicu duguje I kamate, ali ako je to trgovački ugovor onda zajmoprimac duguje kamate iako one nicu 

ugovorene.

Postoji nekoliko osobitosti trgovačkog prava: 

Kraći rokovi

Neformalnost poslova

Naglašena potreba povjerenja

Opći uvjeti poslovanja

Adhezijski I tipski ugovori

Važnost trgovačkih običaja

Tendencija ujednačavanja pravila na međunarodnom planu

GRA

Đ

   ANSKO PRAVO – OBITELJSKO PRAVO:



U nekim sustavima u građanskom pravu obuhvaćeno je I obiteljsko pravo,  dok je kod nas 

obiteljsko pravo izdvojeno kao samostalna grana prava.



Sličnost glede odnosa postoji posebno u imovinskim odnosima u braku I obitelji (bračna 

stečevina, posebna imovina, uzdržavanje).



Metodološka sličnost temelji se na načelu dispozitivnosti I na načelu ravnopravnosti.



Razliku čine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava I odsutnost imovinske sankcije u 

obiteljskom pravu.

GRA

Đ

   ANSKO PRAVO – RADNO PRAVO:

Radno pravo bilo je sastavni dio građanskog prava.

U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog I zaštitnog karaktera, ali ima I 

onih koje su imovinskopravne naravi, kao npr. propisi kojima se uređuje odgovornost za štetu 

koju učini radnik organizaciji u kojoj radi ili trećima.

Također važno je to da zasnivanje radnog odnosa ima 

ugovorni karakter

.

4

[Upišite tekst]

GRA

Đ

   ANSKO PRAVO – UPRAVNO PRAVO:

Postoje znatne 

razlike 

između građanskog prava I upravnog prava.

Načela upravnog prava u suprotnosti su s načelima građanskog prava.

Umjesto ravnopravnosti I koordinacije među stranama u upravnom pravu vrijedi načelo 

subordinacije, zatim umjesto načela prometnosti vrijedi načelo neprometnosti I delegacije 

nadležnosti, te umjesto imovinske vrijedi pretežno osobna sankcija.

Također u upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, dok u građanskom pravu 

dispozitivne.

Upravno pravo uređuje I neke imovinske odnose.

GRAĐANSKO PRAVO – MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO:



Međunarodno privatno pravo uređuje posebnu vrstu imovinskih odnosa, a to su imovinski 

odnosi s tzv.međunarodnim obilježjem.



Građansko pravo jedne države uređuje samo unutarnje imovinske odnose, tj.one koji se po 

svojim elementima nalaze u granicama njegovog važenja.



S međunarodnim su obilježjem oni imovinski odnosi kod kojih pojedini elementi upućuju na 
mogućnost primjene nekog stranog prava.



pr. ugovor o prodaji sklope domaći I strani 

državljanin na teritoriju neke treće države.

 Budući da u tom slučaju dolaze u obzir građanska 

prava triju država postavlja se pitanje koje od njih će biti primjenjeno, pa stoga taj zadatak 

rješava međunarodno privatno pravo pomoću 

tzv. Kolizijskih pravila

.

Izvori građanskog prava

Pravni izvori

 su razli

č

iti oblici u kojima se javljaju pravna pravila.

IZVORE DJELIMO NA:

Unutarnji ili materijalnopravni izvori ili vrela prava – 

govori se o njima ako se kod pravnih

izvora postavlja težište na onu materijalnu društvenu snagu koja daje 

sadržaj pravnom pravilu, koja stvara to pravilo i prema tome je ne samo 

uzrok postanka nego i temelj opstanka same pravne norme.

Vanjski ili formalnopravni izvori ili vrela prava – 

govorimo o njima ako se kod pravnih 

      izvora postavlja težište na način na koji se određeni sadržaj pravno izražava, 

      dakle ako se težište postavlja na oblik u kojem se pojavljuju pravna pravila.

U ZNANOSTIMA O IZVORIMA POZNATA JE PODJELA NA  DR

Ž

AVNE I DRUŠTVENE IZVORE PRAVA:

Za državni izvor prava karakteristično je da je formalni tvorac prava ustavom određeno zakonodavno 

tijelo. 

Osnovni oblik u kojem se javlja pravno pravilo iz tog izvora  je propis. Tu se naglašava da je zakonodavstvo 

izvor prava i tu obvezujuću snagu norma crpi iz državne vlasti. Stvaratelj norme nije istodobno i njezin 

adresat, 

norma je heteronomna!

Za društveni izvor prava ili za tzv.autonomno pravo karakteristični su samouređivanje mešusobnih odnosa 

i 

akcija članova određenih asocijacija. Članovima društva i članovima užih i širih asocijacija u vlastitom je 

interesu uređivanje međusobnih odnosa. Sve te različite odnose države često ne može uređivati pa su 

zbog toga 

5

[Upišite tekst]

2.

NORMATIVNI DIO



 zapovijed ili zabrana koja se odnosi na taj sadržaj

U staroj Jugoslaviji postojalo je šest pravnih područja:

1.

Hrvatska I Slavonija



 austrijski OGZ 1811.

2.

Slovenija I Dalmacija



 novelirani OGZ

3.

Srbija I Makedonija



 Srpski građanski zakonik 1844.

4.

Bosna I Hercegovina



 tursko (Mendžek) I običajno pravo

5.

Crna Gora



 Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru 1888.-1898.

6.

Vojvodina I Međimurje



 sustav sudskih presuda

RETROAKTIVNOST PROPISA:

U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa.

Za suce je zabrana retroaktivnosti 

APSOLUTNA

, a za zakonodavca 

RELATIVNA

.

U pravnoj znanosti su stvorene dvije teorije koje pokušavaju objasniti zabranu povratnog 

djelovanja propisa:

1.

TEORIJA STEČENIH PRAVA

 prema kojoj propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time 

vrijeđali stečena prava pravnih subjekata

2.

TZV. MODERNA TEORIJA

 prema kojoj treba razlikovati neposredno djelovanje od 

retroaktivnog djelovanja pravnih propisa



pr.ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stječe s navršenom 18.god života, a kasniji s 

navršenom 21.god života, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 

godina ostali prema teoriji stečenih prava I dalje poslovno sposobni, a prema modernoj teoriji bi izgubili 

poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju 18.god života bili valjani.

PRAVNI OBI

Č

   AJI:

Pravni obi

č

aji

 su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici 

na osnovi nekog ponavljanjem utvr

đ

enog shva

ć

anja, a zakonski 

im je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter.

U pravnom običaju kao izvoru prava moraju biti utjelovljena dva elementa:

Materijalni

 koji pokazuje da društvena praksa koja se izražava kao vršenje ili navršenje određenih 

radnji ili 

postupaka je dovoljno gusta, stalna i jednolična

Psihološki

 koji se naziva 

opinio iuris sine necessitatis

, tj. uvjerenje da se radi o općeobvezatnom 

pravnom 

pravilu ponašanja

Dvije osnovne karakteristike pravnih običaja:

1.

Pravni običaji su subordinirani zakonskom pravu jer važe samo onda ako ih zakon prizna

2.

Karakteristika pravnih običaja je da su supsidijaran pravni izvor, a to znači da dolaze u obzir 

samo onda ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije 

protivno načelima na kojima se temelji čitav pravni poredak određene zajednice.

Sud mora riješiti svaki slučaj koji stranke pred njega iznesu; ako za neki konkretni slučaj ne postoji pravno 

pravilo u pozitivnim propisima, sud će se obavijestiti ne postoji li u narodu običaj po kojem bi se mogao 

7