UVOD
Ponašanje ljudi oduvijek je bilo u fokusu zanimanja psihologa, pedagoga i sociologa.
Od svih obrazaca ljudskog ponašanja, svakako najviše pažnje privlači asocijalno i
agresivno ponašanje. U tom kontekstu, maloljetnici i problem delikventnog ponašanja sa
svim svojim faktorima i uzročno-posljedičnim vezama, svakako je problem koji je došao
u centar pažnje. Maloljetnička delikvencija podrazumijeva društveno neprihvatljivo
ponašanje određene populacije tj., osoba koje su po godinama prešli starosnu granicu
djeteta, ali po svome uzrastu još ne spadaju u kategoriju punoljetnih lica. Paralelno sa
razvojem društva, razvijali su se i mjenjali zakoni po kojim je bilo uređeno njegovo
funkcioniranje, a samim tim i pravni sistemi koji su brinuli o sprovođenju tih zakona. To
sve skupa je bilo uzrokom pojave razlikovanja počinitelja krivičnih dijela u odnosu na
njihovu starosnu dob, pa tako dolazi do razlikovanja maloljetnih u odnosu na punoljetne
učinioce krivičnih dijela, što je u konačnici dovelo i do izdvajanja maloljetnika u posebnu
kategoriju krivično-pravnih subjekata, a tome je posebno doprinijelo sagledavanje
starosnih granica kategorija mladih.
Okruženje i socijalni kontekst u kojem živimo nameću neke nove vrijednosti, kao i
neka nova pravila života, što neminovno utiče na razvoj i način razmišljanja, posebno u
adolescentnom dobu. Sastav, veličina i cjelovitost porodice određuju vrlo značajne
pokazatelje same strukture porodičnog života i prilika. Često su poremećaji u ponašanju
djece i mladih na nivou različitih delikata koja su razorna po njih, njihove porodice, kao i
socijalnu sredinu. Djete se primarno odgaja u porodici najprije i ona je, ustvari, taj prvi
factor utjecaja na razvoj njegove ličnosti. Ona može uzrokovati dvostruki učinak – kako
pozitivan, tako i negativan. Ona porodica koja živi normalan i harmoničan život,
predstavlja vrlo značajan factor u prevenciji devijacija djetetove ličnosti. S druge strane,
negativne posljedice na djetetovu ličnost i ponašanje ostavljaju porodice koje žive teškim
materijalnim uslovima, porodičnim svađama, prisutnosti alkoholizma, prostitucije, droge
itd. One nisu u stanju da vrše kontrolu ponašanja nad djecom. To su najčešće porodice
rastavljenih brakova, gdje je živ samo jedan roditelj, porodice koje su preokupirane
poslovima tako da djecu zapuste.
2
1.1.
Historijski aspekt različitog socijalnog položaja djece u procesu
vaspitanja
Svaka pojava ima svoj povijesni razvoj koji nam u ovom radu može poslužiti kao uvod u
ono o čemu ćemo kasnije govoriti, ali i određeni vid presjeka stanja i okolnosti vezanih
za ovu tematiku.
U novije vrijeme društvene nauke više pažnje posvećuju izučavanju djeteta baveći se
njegovim odrastanjem kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Sve do 70-ih godina 19.
vijeka, dijete se u društvenima naukama isključivo proučavalo u kontekstu teorije
socijalizacije kao objekat socijalizacijskog procesa i njegovih brojnih agenasa.
2
Dakle, djeca su tretirana kao sirovi material procesa socijalizacije, tvrdi Milić u svojoj
Sociologiji porodice.
3
Revolucija se desila pojavom francuskog historičara Filipa Arijea
4
, koji je u drugoj
polovini 20. vijeka napisao studiju “Vijekovi djetinjstva”. Radi se o socijalnoj analizi
predstava o dijetetu u kojoj je on ustanovio da se djetetu tokom cijelog srednjeg vijeka
nije pristupalo u smislu da ga se proučavalo kao posebnu organsku, socijalnu i kulturnu
cjelinu. Radi pojašnjena – on je djeci pristupao kao integralni dio društva koji je bi
marginaliziran. Ovaj njegov pristup je djetetu uslovio je i promjenu postupanja i odnosa
odraslih prema njemu, jer oni do tada nisu smatrali racionalnim trošenje vremena,
energije i sredstava na djecu, osim ako bi bili sigurni da će se ta ulaganja isplatiti. Upravo
iz tih razloga, historijski pregled razvoja pogleda na socijalizaciju djece pokazuje da su
teoretičari bili nezadovoljni socijalnim statusom i odgojem djeteta u porodici i društvu.
Sokrat i Platon, filozofi iz doba antičke Grčke, isticali su značaj ranog odgoja čiji je cilj
ostvarivanje poslušnosti djece u društvu. Pored toga, odgajanjem se treba otkriti dječiji
potencijal. Smatrali su da djeca unutar kuće trebaju imati posebne prostorije kako bi se
2
N. Karić, Socijalni rad i maloljetnička delikvencija u zajednici, OFF-SET, Tuzla, 2008, str. 40.
3
A. Milić, Socilogija porodice, Kritika i izazovi, Čigoja, Beograd, 2001, str. 84.
4
Orginalno ime se piše Philippe Ariès (1914. – 1984). On je francuski stručnjak za adolescenciju, srednju
dob i historiju. Autor je velikog broja knjiga o svakodnevnim životnim problemima. Najistaknutijim
njegovim životnim radom i djelom, smatra se njegovo ulaganje napora u promjeni zapadnog stila života.
Izvor: Wikipedia.org. Pristupljeno: 29.09.2016.
4
neometano othranila i odgajala. Suprotno ovakvom pogledu je stav Tomazoa Kampanela
koji je u svom djelu “Grad sunca” naglasio potrebu majčinskog staranja od djetetu sve do
njegove druge godine života, a da ga nakon toga preuzmu posebni odgajatelji.
Tokom 17. i 18. vijeka, preovladavalo je mišljenje o potrebi organizovanog odgoja djece
pod stručnim nazorom. Tako češki pedagog Jan Komenski
5
, u svom djelu “Sveopći
savjeti o poboljašnju ljudskih stvari” navodi da se korijeni dječijeg razvoja nalaze u ranoj
dobi njegovog djetinjstva, te da se zbog toga njihov odgoj do šeste godine, treba odvijati
u okrilju porodice.
Šarl Furije
6
, početkom 19. vijeka, žestoko osuđuje građansko društvo, jer je smatrao da
je sveukupni položaj djece u društvu loš. Zbog toga su se on i Robert Owen
7
zalagali da
djecu treba odgajati u posebnim institucijama u kojima bi radila stručna lica osposobljena
za odgoj djece.
Kada pratimo historijski razvoj maloljetničke delikvencije i počinjemo sa govorom o
prvim pogledima na dječiji odgoj, moramo se dotaknuti i njemačkog pedagoga Fridriha
Frobela
8
, koji je sredinom 19. vijeka, kroz svoje djelo “Odgoj čovjeka” predstavio
concept institucionalnog predškolskog odgoja koji je prihvaćen u praksi. On je prvi
kreirao naziv “dječiji vrtić” kojeg je u Njemačkoj osnovao 1836. godine.
Tu je i F. Engels
9
, koji piše o teškim uslovia života radničkih porodica i negativnostima
koje su rezultat ranog odvajanja majke od djece. On kritikuje uključivanje djece u
5
Puno ime mu je Jan Amos Komenski (1592.-1670). Češki je pedagog, znanstvenik i pisac. Bio je
protestantski biskup i jedan od pionira obrazovanja. Izvor: wikipedia.org. Pristupljeno: 29.09.2016.
6
Rođen je u francusom gradu Bezanson, 1772., a umro u Parisu, 1837. godine. Francuski je filozof i
ekonomista, veliki društveni reformator i jedan od preteča socijalističkog pokreta. Pored Roberta Owena i
Sena Simona, ubrajao se u utopijske socijaliste. Izvor: wikipedia.org. Pristupljeno: 29.09.2016.
7
Velški društveni reformator i jedan od osnivača utopijskog socijalizma. Njutaun 1771.-1858. Izvor:
wikipedia.org. Pristupljeno: 29.09.2016.
8
Friedrich Fröbel (1782.-1852) njemački je pedagog koji je postavio osnove savremene pedagogije koja se
temelji na prepoznavanju jedinstvenih potreba i sposobnosti svakog djeteta. Izvor: wikipedia.org.
Pristupljeno: 29.09.2016.
9
Friedrich Engels (Barmen 1820.- London 1895) njemački je sociolog, filozof i revolucionar. Izvor:
wikipedia.org. Pristupljeno: 29.09.2016.
5
njegov razvoj, već se razvoj djeteta dovodi u vezu sa interakcijom uže i šire socijalne
sredine. U pogodnoj psiho-socijalnoj atmosferi, pojedinci, bez obzira na njihovu dob i
pol, nisu pasivni oponašatelji normi društvenog ponašanja, već aktivni učesnici u
kreiranju društvenih odnosa. Zadovoljstvo djeteta proizilazi iz spoznaje da u tokovim
konstruktivnog društvenog djelovanja ostvaruj ne samo biološke, već i socijalne potrebe i
da doživljava u komunikacijama sa drugim pojedincima, smisao svog društvenog
života.
11
1.2.
Maloljetnička delikvencija kroz povijest
Historijski gledano, u oblasti krivičnog prava veoma rano je došlo do respektovanja
starosnog uzrasta učinitelja krivičnog djela u pogledu njihovog pravnog tretiranja. U
suštini se željelo obezbjediti drugačije tretiranje učinitelja krivičnih djela koji se nalaze u
procesu razvoja ili drugačije rečeno, u procesu biopsihčkog sazrijevanja i društvenog
formiranja. Prodor pedagoških i psiholoških ideja u oblasti krivičnog prava, kada su u
pitanju maloljetnici, rezultirao je drugačijim tretmanom maloljetnih učinitelja krivičnih
djela i sankcija koje su prema njima primjenjivane. Vremenom se mladi izdvajaju u
posebnu kategoriju krivično-pravnih subjekata. Danas je malo zemalja koje nemaju
posebne propise o krivičnopravnom položaju maloljetnika. Ovi propisi su najčešće
sastavni dio krivičnih zakonika, a savremena zakonodavstva u razvijenim zemljama
imaju potpuno odvojene propise o regulisanju krivičnopravnog položaja maloljetnika.
12
Svako društvo teži da suzbije ne samo teže oblike devijacije već i sve one oblike
ponašanja koji narušavaju pravila društvenog života i odnose koji se na tim pravilima
temelje. Način ostvarenja tog cilja u povijesti razlikovao se, a njegove osnovne
karakteristike mogu se sagledati u tri etape:
1.2.1. Primitvna društva
Osobina - orijentacija za djelo
11
Vidjeti: Ismet Dizdarević, Agnesi socijalizacije ličnosti, Prosvjetni list, Sarajevo, 2003.
12
Maloljetnička delikvencija – skripta (Nepoznat autor). Izvor:
https://www.scribd.com/doc/24050797/KOMPLETNA-SKRIPTA-MALOLJETNI%C4%8CKA
7
