Klinička psihologija

Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.
Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:
• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu klasifikaciju PPP, (2) ,tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i ,(3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika,
• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,
• u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju, ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara.
Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.