U srednjim školama,  zajedno s predstavnicima moto-udruga i auto-škola, organiziraju  se
predavanja  na  spomenutu  temu,  kako  bi  se  ova  populacija  senzibilizirala  na  problem
stradavanja  vozača  i  putnika  mopeda  i  motocikla  i  promoviralo  poželjno  ponašanje  u
prometu.

Isto tako, ukoliko

roditelji kupuju motocikl ili moped svojoj djeci, trebali bi prije same

kupnje, poduzeti sve potrebne predradnje

propisane Zakonom (polaganje vozačkog

ispita, obavljanje teh

ničkog pregleda i registracije vozila, provjera tehničke ispravnosti

vozila, kupnja zaštitne kacige i druge potrebne zaštitne opreme), kako bi budući vozači
(njihova djeca) bili što zaštićeniji i osposobljeniji za sigurno sudjelovanje u prometu.

Od ukupnog

broja teško ozlijeđenih osoba u prometnim nesrećama oko pet posto osoba

ostaju trajni stopostotni invalidi, što je godišnje više od dvjesto ljudi. Deset posto njih trpi
trajne posljedice, a tragedija je teža jer je u većem broju riječ o osobama mlađe životne
dobi.

Da bi se stanje sigurnosti u cestovnom prometu podignulo na višu razinu, društvo bi
moralo stalno ulagati znatne napore u poboljšanje prometne infrastrukture, a svi
mjerodavni subjekti i sudionici u prometu sustavno razvijati prometnu kulturu. Od tri bitna
čimbenika za sigurnost prometa (sudionici, vozila i ceste), prometna kultura svih sudionika
-

a posebno vozača - najbrže može smanjiti tragične posljedice. Ona ne traži toliko

financijskih sredstava, koliko svježe ideje te stalan i sustavan rad na njihovom promicanju.

Jedan od bitnih pokazatelja sigurnosti cestovnog prometa jest broj poginulih osoba na sto
tisuća stanovnika neke zemlje. Iako u njegovoj primjeni ima neujednačenosti zbog
različitog određivanja koje se nastradale osobe ubrajaju u poginule u prometu - poginuli na
mjestu prometne nesreće ili i preminuli u određenom razdoblju nakon prometne nesreće -
broj poginulih osoba na sto tisuća stanovnika pokazao se pouzdanim mjerilom stupnja
sigurnosti prometa na cestama.

Na hrvatskim cestama 1979. godine je bilo 1605 poginulih. To je tada bila stopa od 34
poginula na sto tisuća stanovnika. Da bi se taj broj smanjio na 9.6 poginulih na sto tisuća
stanovnika, trebala je proći trideset i jedna godina.

Osim Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao temeljnog normativnog instrumenta,
vlade Republike Hrvatske od 1994. godine, periodično (1994., 1996., 2001., 2006.) donose
Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa kojim se teži smanjenju stradavanja na
cestama u uvjetima povećanja i ubrzanja cestovnog prometa.

POVIJEST PROMETA

Cestovni  propisi  i  prometni  znakovi,  kakvi  se  danas  sreću,  nisu  stariji  od  stotinu  godina.
Međunarodnim  konvencijama  koje  su  se  pozabavile  ovom  problematikom  prethodilo  je
razdoblje  parnih  omnibusa  s  početka  stoljeća.  To  je  vrijeme  kad  se  željeznički  promet
potvrdio kao jeftiniji, brži i udobniji od konjskih zaprega. Istodobno se razvijala i željeznička
prometna signalizacija koja je stoga starija od signalizacije u cestovnom prometu.

Na hrvatskim cestama do 1979. godine kada je bilo 1605 poginulih. To je bila stopa od 34
poginula na sto tisuća stanovnika. Da bi se taj broj smanjio na 9.6 poginulih na sto tisuća
stanovnika, trebala je proći trideset i jedna godina. Samo u najrazvijenijim europskim

zemljama, koje najvi

še ulažu u sigurnost cestovnog prometa, danas se ta stopa kreće oko

šest poginulih. Kad ce sigurnost prometa na hrvatskim cestama dosegnuti tu razinu, ovisit
ce o naporu cjelokupnog društva, ulaganju u povećanje sigurnosti cestovnog prometa te
osobito o razvitku prometne kulture svih sudionika u prometu.

Prvi motocikl

bio je na parni pogon, a izradila su ga 1868. braća Michaux.

Prvi motocikl s

benzinskim motorom

napravio je 1885. Gottlieb Daimler u Njemačkoj. Kod većine

motocikala

motor pokreće stražnji kotač uz pomoć lanca; na nekima se vozi preko osovine

ili remena.

Motocikli

s motorima manjim od 50 kubika mogu se nazvati mopedima, jer su u

prošlosti imali i pedale i motor.

POVIJEST KACIGE

Izraz „pamet u glavu a kacigu na glavu“ nije rijetkost čuti u današnje dane među vozačima
motocikala. K

aciga je izum koji je zaostajao od razvoja motocikala a počeo se razvijati kao

kaciga za pilote aviona. Prve kacige (1885. g.) bile su načinjene od prirodnih materijala tj.
kože životinje podstavljeno vunom ili materijalom biljnog porijekla. Već tada je bilo jasno
da je potrebno pronaći način kako bi se smanjili gubici ljudskih života.

Profesor sa Južno Kalifornijskog Sveučilišta (USC) C. F. Lombard znan kao „Red“ kao
svoju misiju zadao si je razvoj kacige koja bi apsorbirala udarce te smanjiti nastanak
mogućih trauma uslijed različitih vrsta udaraca usmjerenih prema glavi.

Slika 1: Utjecaj udarca na mozak

Izvor:

http://www.kickstarter.com/projects/407904842/closca-urban-helmets/posts/511706

1953. godine profesor Lombard je patentirao svoj izum i od tada j

e počeo značajan

razvitak kaciga u smjeru kvalitete materijala i razine sigurnosti koje pruža. Gruba podjela
vrsta kaciga je na integralne i „jet“ kacige od kojih integralne kacige obuhvaćaju cijelu
glavu a „jet“ kacige prekrivaju samo gornji dio glave (lubanju) s time da ne pružaju nikakvu
zaštitu za područja: lica, nosa, očiju, ušiju i brade.

Kacige se danas proizvode od ultra-lakih ali

čvrstih materijala (karbonska vlakna, kevlara i

razni kompozitni materijali) a nekada su se proizvodile od plastike i raznih metalnih legura
koje su više pridonosile težini same kacige, čija bi masa inače trebala biti što manja kako
zbog lakšeg održavanja „glave na ramenima“ pri velikim brzinama tako i zbog lakšeg
manipuliranja glavom prilikom vožnje s time da to ne bi smjelo utjecati na sigurnost koju
pruža kaciga u cijelosti.

Dobrobiti nošenja kacige:

a. spr

ječavanje ozljeda glave

b. smanjuje buku vjetra
c. nudi

zaštitu od vremenskih nepogoda

smanjuje mogućnost ozljede od letećih objekata

te u nekim zemljama gdje nije obvezno nošenje motociklističke kacige smanjuje

premiju osiguranja i eventualnih bolničkih računa

Slika 7: Dobrobiti

nošenja kacige

Izvor: autor